Izborom Andreja Plenkovića za svog novog predsjednika glavna stranka desnog političkog spektra u Hrvatskoj napravila je snažan zaokret od nacionalizma k globalizmu. Teško je sagledati dalekosežnost tog okreta. Prije svega, dolazimo u paradoksalnu situaciju da u zemlji koja većinski gaji desne političke preferencije ta većina, u biti, nema svog vjerodostojnog zastupnika na političkoj sceni.
Tri stranke koje će na izborima povući najveći broj glasova listom su neprijeporno globalističke. Da paradoks bude veći, kako sada stoje stvari, čak lijeva koalicija ima više nacionalnog, antiglobalističkog štiha od stranaka desnice, tako da ozbiljno prijeti dobro zadrijeti u glasačko tijelo desnog centra. Usto, novi lider hrvatske desnice svojim se zastupanjem odlučnog globalizma u bruxelleskim institucijama zamjerio valjda svim viđenijim europskim nacionalistima, od Poljske do Velike Britanije, od Faragea do Beate Szydlo.
Mnogi će ovakav razvoj doživjeti kao nešto pozitivno, recimo kao dugo žuđeno i prizivano oslobađanje političke scene od ideoloških sukoba i podjela. Ideološki sukobi i podjele tako doista nestaju, ali to ne znači da je došlo i do nekakve dezideologizacije. Globalizam je, također, ideologija, pa prije možemo govoriti o ideološkom jednoumlju hrvatske političke elite nego o nekakvoj emancipaciji hrvatske politike od ideologije.
Ideološke razlike između Milanovića i Plenkovića, pa i Petrova, možemo mjeriti lučnim sekundama stila, nikako eonima i galaksijama koje bi odvajale njihova jasno suprotstavljena stajališta. Ovi izbori ozbiljno prijete postati najdosadnijima u povijesti hrvatske demokracije. Već sad možemo nazrijeti kalkulaciju s postizbornom velikom koalicijom. Nema razloga da do nje ne dođe kad je već operacija političke kastracije hrvatske desnice tako uspješno obavljena.
No, to ideološko jednoumlje i prisezanje naše političke elite globalizmu, govori o još nečemu, a to je njena posvemašnja zbunjenost i dezorijentiranost. Naime, sve bi to bilo u redu da ne živimo u 2016. godini. To je godina koja će ostati upamćena po velikom porazu globalizma.
Od pobjedničkog pohoda Donalda Trumpa k republikanskoj nominaciji i njegovoj vjerojatnoj pobjedi na predsjedničkim izborima u studenom, preko uspona nacionalističkih pokreta u Europi do nedavnog Brexita, sve govori o nepovratnom slomu globalističke ideologije. Čak i nedavni događaji nakon neuspjela vojnog puča u Turskoj svjedoče o tome da se ta zemlja, koja je po tome dugo bila izuzetak u muslimanskom svijetu, odlučila okrenuti od globalističke ideologije i pokušava na vlastiti način riješiti svoje probleme.
Prisezanje globalizmu danas je prije znak nesporazuma i sukoba sa svijetom u kome živimo nego otvaranja i želje da se uhvati korak s njim. To je prije znak neodlučnosti, povlačenja i bezidejnosti nego spremnosti da se odbace ideološke svađe i rješavaju problemi.
Suradnike i saveznike danas se u svijetu može naći samo ako imamo dobro definirane nacionalne interese i jasno poslagane prioritete od kojih se ne odstupa, a ne predavanjem milosti globalističkih elita. Takvo se savezništvo može graditi samo na međusobnom poštovanju tih interesa, a ne na pokoravanju i spremnosti za provođenje naloga globalnih centara moći.
Na žalost, naše su elite slabe i potpuno okrenute toj ideologiji i tim centrima moći. Živeći u svojim kulama od oblaka, one i ne primjećuju da obični ljudi ne dijele njihove ciljeve i ideale. To je u svom nedavnom govoru lijepo primijetio Donald Tusk, aktualni predsjednik Europskog vijeća: “Opsjednuti idejom trenutačne i potpune integracije, promaklo nam je da obični ljudi, građani Europe, ne dijele naš euroentuzijazam.”
U trenutku, dakle, kada i u samom centru moći europskih globalista postaju svjesni poraza globalizma, naše elite potpuno uranjaju u taj svijet, bez svijesti i želje za artikuliranjem alternativne politike.
Slom hrvatske desnice, njeno bezuvjetno priklanjanje globalizmu, posljedica je našeg vječnog civilizacijskog lutanja i vjere naših elita da će nam drugi rješavati probleme bolje od nas samih. Tako ćemo nakon ovog izbornog ciklusa vjerojatno dobiti Vladu velike koalicije ili Vladu nacionalnog jedinstva, ali to nam neće biti od pomoći da i definiramo što bi bili naši nacionalni interesi i prioriteti jer naše elite, u biti, i ne vjeruju da bi danas moglo postojati nešto takvo kao što je nacionalni interes. Zbog toga će jaz između građana i elita sve više rasti. Ne bi valjalo da on postane prevelik kada jednom do te svijesti dođemo.
>> Lovrinović: 'Velike stranke trguju i stvaraju trgovačke koalicije jedne s drugima'
