Nakon što su islandski amateri prošle nedjelje održali nogometnu lekciju hrvatskim profesionalcima, nekima se možda neće svidjeti ideja da posjete te “vražje” Vikinge. No, kao što sam i u prvom dijelu putopisa po ovoj zemlji prije sedam dana napisao, ovaj zemaljski raj ne bi trebalo propustiti. Skupa čarolija, opisao bih je u dvije riječi.
– Naša se zemlja trebala zvati Osland, a ne Island – govori mi gospodin Rit, domaćin, nakon što smo dva dana spavali kod njega u centru Reykjavika i pakirali se za odlazaka dalje.
– Zašto Osland – pitam ga zbunjeno dok doručkujem jaja.
– Vidjet ćete sada kada krenete prema sjeveru, sve je puno rotora. Jedan za drugim kružni tok, nemate kad ubaciti u četvrtu.
Nakon što smo obišli Reykjavik i tri susjedna grada te osjetili nirvanu u Plavoj laguni, krenuli smo na sjeverozapad prema nacionalnom parku Snæfellsjökull. Doista, sljedećih 30-ak kilometara od Reykjavika rotor je za rotorom, ali zato nema nigdje gužve. Promet se ne odvija brzo, ali nema ni zastoja.
Spašavali djecu od vjetra
Island je i najsigurnija zemlja na svijetu. Putujete vulkanskim prerijama u kojima nema žive duše po stotinu kilometara, a jedina je opasnost u toj avanturi vjetar. Slobodno zaustavite automobil, odspavajte ili prošetajte se kilometrima od njega, tamo nema razbojnika, ali ni čudaka koji će vas gnjaviti. No vjetar je neobuzdan, pravi neprijatelj. U nacionalnom parku u koji smo stigli nakon tri sata vožnje pozornost nam je privukao ugasli vulkan pokraj ceste. Zanimljiv je po tome što je izgledao kao divovska hrpa zemlje, ali i zbog stepenica koje su vodile do vrha. Parkirali smo u podnožju vulkana i tu sam neoprezno jednom rukom otvorio vrata, i vjetar ih je gotovo slomio.
Dok smo se penjali stepenicama, vjetar nam je udarao u leđa, doslovce smo trčali i bez ikakva umora stigli na vrh na kojem je stari krater. No vjetar je gore još jače šibao, toliko da je doslovce oduzimao dah. Jedna se njemačka obitelj skupila u hrpu, poput pingvina, kako bi zaštitila djecu. Okrenuo sam se da bih slikao vulkan, a ispred mene jedna je turistica radila isto. I dok sam namještao mobitel da i nju uhvatim u kadar, odjednom je nestala. Kroz vjetar se čulo samo “fuck”. Spustio sam mobitel i ugledao je kako se grčevito drži za stijenu da je vjetar ne bi otpuhao prema rupi. Ipak, prvo sam je slikao, a onda skočio upomoć. Bila je iz Slovenije.
– Vi ste Slovenci kao Česi, penjete se svuda i onda stradate – rekoh joj kasnije dok smo u jednom apartmanu pijuckali čaj, promukli i propuhani.
Na tom vrhu vulkana prvi sam put osjetio blagodati pokojeg kilograma viška jer ja sam ipak cijelo vrijeme bio čvrsto na zemlji, dok su ovi “šlank”, poput Slovenke, bili poput jesenjeg lišća. Vjetar se naprosto poigravao njima.
Tu smo noć spavali u blizini Olafsvika u jednom čudnom objektu. Naime, bukirali smo prenoćište mjesec dana prije, a kad smo pokucali na vrata, nitko nije otvarao. Pokušali smo otvoriti i bila su otključana. Odjednom su nahrupili turski turisti, tri-četiri muškarca, i počeli uglas govoriti tako da ih nismo ništa razumjeli osim “iPad, iPad”. Odmahnuli smo rukom, popeli se uz stube i u dugačkom hodniku vidjeli iPad na stalku i strelicu prema dolje – “tu nam se javite”. Sad nam je bilo jasno što su Turci oduševljeno htjeli kazati. Na tabletu je bila otvorena aplikacija What’s up i napisali smo tko smo, a netko nam je s druge strane rekao u kojim smo sobama i koje su šifre za otvaranje vrata. Dakle, iPad zapravo glumi recepcionara.
Kuća u kojoj smo spavali bila je tik uz ocean. More je divljalo toliko da sam mislio da je krenuo tsunami. San nije nikako dolazio na oči, ne samo zbog divljeg vremena već više zbog svijetle noći. U Reykjaviku je oko pola noći još donekle i sumrak, ali ovdje visoko, pravi mrak nikako nije padao. Ujutro smo planirali otići u Husavik na krajnjem sjeveru, ali kad smo vidjeli da tamo sunce uopće ne zalazi, odlučili smo proći kroz nacionalni park i krenuti prema jugu. A ovdje se doista imalo što vidjeti – od prekrasnih ribarskih sela, svjetionika, ledenjaka, nepreglednih crnih kamenih prerija, divljih hridina uz obalu oceana i crnih plaža na kojima se vjerojatno malo tko kupa, ali su impresivno zastrašujuće. U jednom od tih ribarskih sela ugledao sam kamp-kućicu s natpisom “Fich & chips”.
– Ajmo se najesti, govorim ostalima. – Mora da je ovdje sve triput jeftinije nego u Reykjaviku.
Kucam na prozorčić koji otvara sredovječna nasmijana žena. Na pitanje koliko košta porcija, kaže – 1900 kruna (125 kuna).
– Ali toliko košta i u centru Reykjavika – bunim se.
– I gorivo jednako košta u našem selu i u centru glavnog grada – mudro mi odgovara.
Spuštajući se prema jugu, zastali smo u lijepi gradić Borgarnes. Nikoga na ulicama. Restoran je prazan, a kafić na koji nailazimo zatvoren je do 18 sati. Tu smo prvi i jedini put vidjeli policijsko vozilo. Dva policajca čekala su da iz crkve izađe pogrebna povorka. Nezainteresirano su nas okrznuli pogledom i nastavili zijevati.
Na Islandu nema autocesta, a najviša dopuštena brzina je 90 kilometara na sat. Ali nema radarskih kontrola ni policijskih punktova iako malo tko na tim predivnim cestama ne vozi više od 90. No nitko ne juri divljački. Mi smo tu i tamo vozili 120, ali vjetar vas tada već ljulja pa je pametnije držati se propisa.
Gradić Selfoss na jugu u koji dolazimo navečer ima oko pet tisuća stanovnika. Grad ima dvije ulice, ali ni to nije spriječilo prometne stručnjake da ubace nekoliko kružnih tokova. Gradovi su inače drugačije posloženi od većine europskih. Nemaju jasnog centra, šetnice, nemaju kioske, a opet, imaju neke čudne stvari. Recimo, u Reykjaviku i u svibnju punom parom rade dvije velike božićne trgovine.
Ulazimo u hostel u Selfossu, a na vratima nas recepcionar odmah upozorava:
– Morate se izuti, po cijelom se objektu hoda bos. Možete i u papučama ako ih imate.
– Imam u ruksaku starke koje koristim kao papuče – slažem.
– Okej, onda njih možeš nositi.
Trajekt koji nas vozi natrag ljulja se na nemirnom oceanu kao u crtanom filmu. More je sivo, prijeteće, spremno na gutanje pohlepnih turista, ali kapetanov glas s razglasa umiruje:
– Ne brinite se, ovako je nama svaki dan. A zna biti i puno gore.
Ipak, siguran sam da se u ovakvu avanturu više ne bih upustio jer sam brojio svaku sekundu do kopna, dok je brod sa svakim valom tonuo u more i izvijao se iz njega u zrak poput dupina.
U sljedećim danima obišli smo dio središnjeg Islanda, tzv. Zlatni trokut u sklopu kojega su nacionalni park Phingvellir, Geysir i grandiozni vodopad Gullfoss. Putem stalno susrećemo turiste koji stopiraju s kraja na kraj Islanda jer su tako izračunali da će uštedjeti za koje pivo. U jednom smo trenutku shvatili da automobil s ekipom koja je bila s nama zaostaje. Poslali smo im poruku: “Gdje ste zapeli?” Nakon nekoliko sekundi stigla je slika s putokazom i porukom: “Upravo smo prošli ovo križanje.” A na ploči na križanju bio je putokaz za mjesta Miðhúsaskógur i Orlovshusasvaeði, što oni očito nisu mogli pročitati, pa su uslikali. I inače su nazivi svega na Islandu izrazito dugački i komplicirani za izgovor, često na pločama ime grada ne stane u jedan red pa ga stave u dva.
Potkraj putovanja obilazimo poluotok Reykjanes na krajnjem jugozapadu, mjesto koje izgleda kao da ste se spustili na Mjesec. Tu se sastaju euroazijska i sjevernoamerička tektonska ploča, dakle tu je “most” dvaju kontinenata.
Pred nama nestalo sendviča
Divlje more, hridi, stijene, krajolik... sve to ovu zemlju čini čudesnom, vjerojatno idealnom za snimanje filmova. Pada mi na pamet Igra prijestolja.
– Zašto nisu ovdje snimali Igru prijestolja, zar nije ovo idealna zemlja za taj serijal – pitam konobara kad smo se nakon osam dana vratili u Reykjavik.
– Ma kakvi idealna, pa zar niste vidjeli cijene. Ovdje ne bi snimali ni pijani milijarderi.
Sutradan, posljednji dan boravka na Islandu, granulo je sunce. Uvijek kad odnekud odlazite ispraća vas lijepo vrijeme, da tuga bude veća. Iako je sunce, tek je desetak stupnjeva, ali Islanđani su u kratkim hlačama, japankama i majicama bez rukava. Njima je dovoljno toplo.
Navečer sjedamo u avion British Airwaysa i s takvom radošću dočekujemo stjuardese koje raznose sendviče. Valjda su već navikle da, kad ljudi idu na Island, ne jedu, ali kad se vraćaju, svi navale kao krokodili na hranu. Ali, kakav bi to bio povratak kad točno ispred mene ne bi nestalo sendviča. No zato, kad sam se vratio u Hrvatsku, sutradan u podne, otišao sam u najskuplji zagrebački restoran, naručio najdraža jela i rekao sam sebi: “Eh, moja Hrvatsko, jesi jeftina.”
