Ministar financija Zdravko Marić diplomirao je u 23., a godinu kasnije postao asistent na Ekonomskom institutu tako da bi on sam svoju “demografsku” mjeru o ukidanju poreza na dohodak mladima koristio tek dvije godine, a onda još pet godina 50-posto manji porez. I premijer Andrej Plenković je u 24. zaposlen u Ministarstvu vanjskih poslova, a ministar Tomislav Ćorić na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu...
Većina ministara mlađe generacije diplomirala je u 23. do 25. te su odmah dobili posao u državnim institucijama. Ali, oni koji odmah dobiju siguran i perspektivan državni posao, neki popraćen dodatnim povlasticama, ionako nisu kandidati za odlazak u inozemstvo. Liječnike i većinu fakultetski obrazovanih koji će moći koristiti tek 50-postotno umanjenje poreza, to neće spriječiti u odlasku. Neki sarkastično kažu, iskoristit će odbitak pa otići. Ukidanje poreza na dohodak do 25. godine mjera je koja bi najviše trebala pomoći poslodavcima koji trebaju mlade sezonske radnike, dakako ako je opet ne iskoriste za sebe osobito kroz uvoz jeftine mlade radne snage. Riječ je o potencijalno dobroj mjeri za mlade, ali relevantni stručnjaci već su rekli kako se ne može nazvati demografskom.
Kako i bi, kad i njezini polovični efekti prestaju u 30. kad bi zapravo trebali početi. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku prosječna dob žena u Hrvatskoj koje rode prvo dijete u 2017. bila je 28,9 godina, s tim da je stalan trend porasta dobi koja se vjerojatno već primakla 30-oj godini. Muškarci u prosjeku prvi put očevi postaju još kasnije. Što znači da Vladina mjera ne cilja većinu obitelji s djetetom, a nazivaju je demografskom!? Ta nas mjera neće povući s dna liste zemalja EU po izdvajanjima za djecu i obitelj.
Večernji list je nedavno objavio apel za pomoć već šest godina samohranoj i zlostavljanoj 35-godišnjoj majci troje djece, koja nakon smrti najmodavca ostaju bez krova nad glavom. Priča te majke tako je poticajna za politiku koja iskreno drži ne samo do demografije, već i do Istanbulske konvencije. Dakle, riječ je o slučaju po mjeri Andreja Plenkovića. Još je 35-godišnja Ivana Marušić dovela stvari do apsurda, u svom očaju upitavši one koji vode navodno racionalnu socijalnu politiku u ovoj državi: “Kamo će smjestiti moju djecu ako se ubijem?”.
Ružno za čuti, ali mora se priznati vrlo efektno. U toj rečenici sažeto je iznesena sva računica, što se državi više isplati, riskirati ništa ili tek simbolično čineći ili se maksimalno potruditi pomoći majci koja je spremna, kako kaže, raditi “k’o konj” kako bi njezina djeca sutra ne samo bila spremna za samostalan život već i kako bi Hrvatskoj poklonila radnu snagu koja će puniti proračun i mirovinske fondove. Kratkovidnima se čini da majka traži nepovratni kredit u vidu plaćanja najamnine za njihov stan, ali za državu to je pametno dugoročno ulaganje koje će joj se višestruko isplatiti. Ako je to trenutno preveliki izdatak za državu, ili predugačak pogled unaprijed u kategorijama četverogodišnjih političkih mandata, mogao je premijer barem pozvati u pomoć Jelenu Veljaču da u nekom salonu održi humanitarnu akciju na kojoj bi onda u ime Vlade mogao objasniti zašto je za ovo društvo važno pomoći toj samohranoj majci.
I, još naglasiti kako je to posve u skladu s Istanbulskom konvencijom koja u svome članku 20. poziva države potpisnice da uz zakonodavne poduzimaju i druge mjere koje trebaju uključivati i usluge kao što su “financijska pomoć, stanovanje, obrazovanje, osposobljavanje i pomoć u pronalaženju zaposlenja”, a upravo je Ivana Marušić idealan primjer na kojem je država trebala pokazati da potpisivanje Istanbulske konvencije nije bilo puko glumatanje na “crvenom tepihu” pred europskom elitom.
K tomu, moglo se i EU izazvati osmišljenim projektom za koji bi se sredstva tražila iz europskih fondova. Ali, dobru priliku za domoljubnu promidžbu socijalne osjetljivosti ugrabila je tvrtka Pevec, odlučivši godinu dana financirati najam stana obitelji Marušić. I sličan primjer vapaja samohrane majke, 11-ero djece, iz Varaždinskih Toplica, od kojih šestero živi s njom, a troje su osobe s invaliditetom, a troje ih je malodobno, samo nam govori da ova Vlada ne shvaća da su djeca za Hrvatsku “vojni avioni”.
Sva državna pravila i propisi su napisani, nekad izmišljeni, da se oteža povratak Hrvata u Domovinu. Osobno iskustvo, podcjenjivanje i ophođenje kao prema idiotu.