Vladimir Bebić, političar bez dlake na jeziku, isključivi ljevičar, kritičar svake vlasti, sportaš, sportski sudac, šarmer, ljubimac žena i nepresušna novinarska inspiracija, preminuo je noćas u Rijeci, u 63. godini. Punih je 35 godina na političkoj pozornici, a s 27 godina napravio je prvi korak k ostvarenju sna da postane političar - postao je direktor partijske škole.
Tirkiznoplavo odijelo bilo je godinama njegov zaštitni znak, baš kao i boksački gard i pregršt šala kojima je sve zasipao. Njegove su stilistice, koje su birale košulje, kravate i odijela, bile, rekao bi, zgodne prodavačice u Rijeci.
Bitku s teškom bolešću, karcinomom koji ga je, kako je sam volio reći, "sustigao" u 61. godini, "bombarder s Kvarnera" vodio je gotovo dvije godine - toliko je trajao posljednji Bombarderov let.
Upravo je Večernjem listu, nedugo nakon spoznaje o bolesti - na Blagdan sv. Nikole 2007. godine Bebić dao intervju u kojem je prvi put progovorio o svom zdravlju. Spoznaja da boluje od neizlječive bolesti u Bebiću, neumornom i britkom zabavljaču, nije ubila volju za životom. Besprijekorno dotjeran s buketom ruža, za svaku novinarku po jednu, otvorio je dušu i priznao da se boji bolesti i - smrti.
S puno strasti i suznih očiju Bombarder Beba priznao je:
- Obolio sam, ali moram pobijediti, možda ovo nije posljednji meč, ali je sigurno težak. Vidim svog protivnika, vidim da je crn, idem prema njemu, znam da ću puno krvariti, ali ću ga pobijediti.
- Moj je život satkan od emocija, ljubavi i tragedija. Kada god sam odlazio, nisam se imao mogućnosti oprostiti - rekao je tada.
Iako su prognoze riječkih liječnika bile vrlo loše, jer je bolest galopirala, Bebić se odlučio na - rekao je tada - let. Nizale su se kemoterapije, liječenje citostaticima, ispadanje kose, gubitak težine... Bombarder se uzdizao i propadao, no nije se dao u, rekao je, "kolonu tužnih ljudi koji boluju od raka" i koje je svakodnevno susretao u bolnici.
Nakon svakog uspinjanja dolazio bi u Večernjak, na kavicu, noseći ruže. Za jednog posjeta - kada je izgledao kao da se bolest povukla - ispričao nam je o alternativnom liječenju u Vukovaru.
- Prošao sam proces ponovnog rođenja - objašnjavao je tretmane na koje ga je nagovorio dr. Petar Vasiljević, autor knjige “Wu Wei - Buđenje“.
Arhiv VL/Goran Kovačić
- Riječ je - ispričao nam je tada Bebić - o metodi kineskog samoizlječenja koje je vodio Dragan Sekulić. Eto, Srbin mi je - i to u Vukovaru - uzeo mjeru, našalio se Bebić na svoj račun.
- Ništa nisam razumio, ali kada me u Vukovar odveo moj prijatelj Valter, putovao sam - ležeći. Ondje sam upoznao ljude kojima je medicina rekla laku noć. Terapije su bile opake, udarne, a vratio sam se kao nov - ispričao je po povratku Bebić Večernjakovim novinarkama uz kavicu, najavljujući još dvije seanse u Puli i Celju.
- Ja sam zdrav čovjek - bio je zadovoljan prošlo proljeće.
No zloćudna se bolest samo pritajila. Vratila se pa je u listopadu Bebić bez odgode morao na operaciju, i to u Rim, u bolnici Romo American Hospital.
- Najveći tumor na jetrima je uklonjen, ostalo je samo nekoliko manjih. Osjećam se dobro, oporavio sam se već nekoliko dana nakon zahvata. Rak je za mene sada samo ime životinje - kazao je Beba po povratku u Rijeku.
Politika je bila Bebićeva najveća ljubav koje se nije odrekao do posljednjeg dana.
- U Hrvatskoj je pala cigla na dno bare, podigao se sav mulj i takvi danas vladaju. Ovo je zemlja korupcije, crne kronike i političkih stranaka koje su postale trgovačka društva. Zato se vraćam, pun entuzijazma - poručio je nakon operacije u Rimu.
Bombarderove su šale bile britke do posljednjeg dana, a želja da bude dio javnog života gorjela je u njemu sve do posljednje prvosvibanjske proslave u Rijeci. I tada je, kao i obično, zataknuo karanfil, dijelio komplimente Riječankama, no njegov je izgled govorio više od riječi. Bombarder je sve više kopnio.
Ljubav koju je, znao je govoriti, nesebično dijelio, vraćala mu se. Obnovio je odnos s kćeri koja mu je, rekao je, bila svjetlost. Pomoć su mu nudili i političari. Po Bebiću - uglavnom desničari. Ljevica je - šutjela.
- Ja sam sa 62 godine postao podstanar, a do sada sam živio s ocem. Imao sam stan, ali sam ga ostavio bivšoj supruzi. I cijela mirovina mi odlazi na kredite bivših žena, a ostaje mi samo 2000 kuna mjesečno. Kada sam doznao da sam bolestan, razdijelio sam sve do tostera. U ovom trenutku, kada mi je tržišna vrijednost na nuli, želio bih se 'udati' - šalio se Bebić na račun svojih brojnih ljubavničkih avantura. Posljednje je vrijeme uživao u glazbi iz naftalina: Simple Minds, Frankie Goes To Hollywood, ABBA i Pink Floyd.
- Pustim si Simple Mindse, zatvorim oči i zamišljam da sam ja njihov pjevač na velikom koncertu. Odjeven sam u bijelo odijelo i dugi bijeli lagani kaput, imam pink košulju jer tu boju jako volim. Oko vrata imam lanac, prstenje na svakoj ruci, a našminkan sam kao Boy George. To je odličan osjećaj - maštao je Vladimir Bebić.
