Sljedeći tjedan održat će se u Zagrebu Hrvatske svjetske igre – sportsko natjecanje iseljeničke mladeži – a predsjednica Republike primit će predstavnike hrvatskog iseljeništva. Da i nema tih događaja, ljeto je doba kada zbog brojnih dolazaka naših “privremenih” ili stalnih iseljenika ta tema i medijski iskrsne. No koliko prosječan hrvatski građanin zaista zna o hrvatskom iseljeništvu, o njegovim istaknutim pojedincima, gospodarskim, kulturnim, političkim, demografskim i drugim značajkama i potencijalima u sklopu cjeline hrvatskoga nacionalnog korpusa?
Usuđujem se reći da je to većini terra incognita, što govori o političkoj i kulturološkoj neosviještenosti činjenice da dobra polovica Hrvata egzistira izvan svojih matičnih domovina Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Stjecaj okolnosti natjerao me učiti nešto više o našim iseljenicima pa sam tako doznao za mnoge izvanredne ljude, često nevjerojatnih, upravo filmskih biografija, među kojima je i sociolog Mirko Meheš. Taj Slavonac, rođen 1921. u Voćinu, jedan je od mnogih tisuća Hrvata koje je svibanj 1945. izbacio na tuđe obale. Zarobljen je na Bleiburgu, no s(p)retno prošavši više logora u bivšoj državi i Mađarskoj, što je opisao u knjizi “Preživjeli da svjedoče”, uspio je prebjeći u Austriju, nakon čega stiže u Pariz, gdje na Sorboni nastavlja u Hrvatskoj započete studije i uključuje se u sindikalni rad. Zaslužan je za osnutak Hrvatskoga radničkoga saveza u Parizu i pokretanje glasila Hrvatski radnik – Glasilo Hrvatskog radničkog saveza Francuske i Belgije. Godine 1951. doselio se s obitelji u Kanadu, gdje je predavao na sveučilištu Laurentian u Sudburyju. Umro je 1999.
Meheš se, možda jedini među intelektualnom elitom u egzilu, primarno bio posvetio sociološkom studiju hrvatske emigracije. Pošavši od teze da je hrvatski narod proživio “tri Bleiburga” – prvi od 15. do 17. st. pod pritiskom osmanlijske najezde, drugi 1945. i treći u ekonomsko-političkoj emigraciji šezdesetih i sedamdesetih godina, što je, kaže, bilo “upravo ono što je Beograd htio”, zaključio je da buduća hrvatska država mora uspostaviti “hrvatsku biološku ekonomiju”, odnosno sistem koji će egzistencijalno-identitetski sačuvati svakoga hrvatskog čovjeka. Hrvatska država u međuvremenu je stvorena, ali je daleko od takve ekonomije. Dapače, vođena slijeva ili zdesna, država je godinama proizvodila “sistem” koji je ljude sistematski “otpuštao” iz Hrvatske. I još ih “otpušta”. U tom kontekstu i odnos države prema hrvatskom iseljeništvu nije se bitno pomaknuo dalje od vremena kada je Veco Holjevac preko Matice iseljenika Hrvatske pokušavao uspostaviti nepolitičke veze s iseljenicima. Političke nije mogao jer je teška sjena rata i poraća visjela nad jednima i drugima.
Kulturni rad, kojim se uglavnom bavila, Matica je nastavila i nakon 1990., od kada se, izašavši iz “genitiva”, zove Hrvatska matica iseljenika. Osim nje, za iseljeništvo je nadležan Središnji državni ured za Hrvate izvan Hrvatske, koji pomaže kulturne projekte hrvatskih manjina u europskim zemljama i Hrvata u BiH, koji, nota bene, nisu iseljeništvo, nego su tamo povijesno najstariji suveren narod. I sve je to dobro, ljudi se trude, ali je na svaki način nedostatno jer nemamo “sistem”, o kojemu je govorio Meheš. Nedostatno je prije svega stoga što se iseljeništvo ne percipira kao politički faktor, unatoč nenadomjestivoj političkoj ulozi koju je imalo u stvaranju i obrani hrvatske države. Hrvatski sabor nema, nažalost, drugi dom (koji imaju gotovo svi parlamenti u Europi!), u kojemu bi iseljeništvo moglo i trebalo imati svoj klub. A mogu li tri zastupnika 11. izborne jedinice predstavljati više od tri milijuna Hrvata izvan Hrvatske, prosudite sami.
Stoga, budući da gospodarstvo uvijek mora imati političku bazu, znatnijih temeljno strateških ulaganja iseljenika ni povratka u Hrvatsku neće biti dok se ona ne uspostavi. Dan otvorenih vrata za iseljenike kod predsjednice Republike, koja se inače u svakoj prigodi s njima sastaje, pokazuje da je ta “sistemska” pogreška uočena i da se traži promjena. Svakako, temeljni uvjet za promjenu sistemske paradigme je promjena ustavnog i zakonodavnog vrednovanja iseljeništva te daleko veća materijalna i kadrovska kapacitiranost državne uprave, poglavito u diplomaciji. To doduše traži upravo herojske napore, ali nije nemoguće. Mirko Meheš napustio je domovinu pred zlosiljem političke inspiracije. On i njegova supruga imali su devetero djece. Zamislimo da su ta djeca rođena tu, u Hrvatskoj. Danas mladi ljudi ne napuštaju zemlju zbog zlosilja političke inspiracije, nego zbog izostanka političke inspiracije. A to cijeloj priči daje drugi ton. Posljedično, s mnogima odlaze i njihova rođena, ali i još nerođena djeca, koja će se rađati negdje onkraj Hrvatske, možda odrastajući u ogorčenju svojih roditelja koji u Domovini nisu mogli ili poslije znali naći dom.
Ako je, dakle, sve donedavno iseljeništvo bilo segment samo naše povijesne priče, koju su često mimo i protiv naše volje pisali drugi, danas je to naša priča, priča o poziciji hrvatske države prema svom čovjeku, onom koji je obilježen jedincatim povijesnim, zemljopisnim i kulturnim značajkama hrvatskih podneblja i koji u sebi, unatoč svim liberaloidnim izmišljotinama koje mu se nameću, trajno nosi čežnju da dostojno živi i mirno umre na vlastitoj grudi.
Jasno je dakako da se odlazak Hrvata izvan Hrvatske neće nikada moći potpuno zaustaviti, niti je to potrebno, ali je isto tako jasno da hrvatska država, u skladu s paradigmom “hrvatske biološke ekonomije”, mora što prije učiniti kopernikanski zaokret i početi provoditi politiku “svakog čovjeka”, politiku koja će sve segmente društvenog života staviti u službu dostojanstvene egzistencije hrvatskih ljudi, svake osobe, rođene ili još nerođene, i njezine emancipacije u Hrvatskoj, i koja će one izvan nje centripetalno privlačiti u njezin duhovni, kulturni, politički, gospodarski i zemljopisni prostor, od kojih je nemalo njih već opustjelo. Nemojmo se zavaravati! Nikakve akrobacije s mirovinskim i zdravstvenim fondovima neće nam osigurati budućnost. Ljudi su ničim nadomjestiv kapital. Slikovito rečeno, dok je u našim gradovima više dućana za kućne ljubimce nego za djecu, nema nam pomoći. Hrvatska nisu vreve u trgovačkim centrima ni gužve tijekom ljeta u jadranskim mjestima. Još je manje ona ono što se kao stvarnost nudi na programima naših dalekovidnica, na kojima muškarci u najboljim godinama reklamiraju afričku šljivu, kao simboli nemoći čitave jedne umiruće civilizacije. Hrvatska je sada prije svega ono što se ne vidi: praznina prostora i praznina nade u srcima ljudi.
Spomenuti kopernikanski obrat jest zadaća politike i političara, akademske zajednice i medija, ali nije samo njihova zadaća. Suočen s bolnom činjenicom da nakon tri Bleiburga, kako slikovito reče Meheš, na koje su ga osudili drugi, može doživjeti četvrti i konačni Bleiburg, na koji se osuđuje sam, hrvatski narod treba napokon izvući konzekvencije iz činjenice da je on suveren u svojoj državi, gospodar njezina neba, kopna i mora. I njezina života.
Biti ili ne biti? Pitanje je dramsko i filozofsko. Ali matematika je neumoljiva.
Na četvrti i konačni Bleibur se nije osudio hrvatski narod već hrvatsko vodstvo vođeno, od samog početka hrvatske države, na način drpi ga dok si još na vlasti