Umirovljeni hrvatski političari ne trate vrijeme. Uglavnom vrhunski
plaćeni za svoj minuli rad, ipak ne žele besposleno Bogu krasti dane, a
ako padne i dodatni honorar, još bolje. Hrvatski pisci dobili su tako
opasnu konkurenciju u Zdravku Tomcu, Dušanu Bilandžiću, Hrvoju Šošiću,
Miroslavu Tuđmanu, o Davoru Domazetu Loši da i ne govorimo...
Nizu bi se s malom ogradom mogao priključiti i akademik Vlatko
Pavletić. Uvjetno zato što je Pavletić ipak, prije nego političar,
izvorni čovjek od pera! Jedan od najboljih hrvatskih književnih
kritičara, povjesničara i teoretičara, autor glasovitih članaka iz
50-ih kad je trebalo smoći hrabrosti da se, u doba punoga zamaha
ideološki propisanog socrealizma i jednoumlja, napiše "Neka bude
živost" i "Put zvan tolerancija", danas je umirovljeni visoki politički
dužnosnik. Četiri godine predsjednik i četiri godine potpredsjednik
Hrvatskoga sabora, te dva mjeseca privremeni predsjednik Republike
Hrvatske to je vrhunac Pavletićeve političke karijere.
Razumljivo je da čovjek s te pozicije i s tim iskustvom, usto
književnik po vokaciji, piše i nakon službenog odlaska "u mirovanje".
Prije samo nekoliko mjeseci Pavletićeva je podeblja knjiga "Prisjećanja
o sebi i drugima" pobudila burna javna reagiranja (i zbog autorovih
političkih opservacija i zbog hrabra iznošenja pojedinosti iz
najintimnijega života). Iz njegove neiscrpne radionice (u kojoj je, sam
će reći, za tisak pripremljeno još 10 knjiga s po 300-400 stranica!)
sad je objavljena knjiga "Tuđmanova doktrina i drugi članci" (također u
nakladi "Epifanije" Gorana Pavletića, akademikova sina).
Na oko 350 stranica autor je skupio brojne svoje članke, govore,
referate, zapažanja, intervjue, bilješke za predavanja i žanrovski još
niz raznovrsnih tekstova napisanih uglavnom 90-ih godina, ali i prije.
Naizgled svaštara (teme sežu od politike i gospodarstva do književnosti
i jezika), knjiga nudi strpljivu čitatelju niz dragocjenih zapisa
ponajprije o ključnoj ličnosti hrvatske politike prošloga desetljeća. S
Pavletićevim pogledima na ulogu i značenje djela Franje Tuđmana neki se
zacijelo neće složiti, pa valja opet očekivati polemičke odjeke.
Umirovljeni političari postaju najmarljiviji hrvatski pisci