Zamalo svi osnovnoškolci u Vojniću, općinskom središtu 25 kilometara udaljenom od Karlovca, u školu ne idu i iz nje se ne vraćaju bez pratnje roditelja ili drugih odraslih osoba. Tako je već dva tjedna, otkad je Marinko Krakić iz obližnje Jurge policiji prijavio da je netko htio oteti njegovu šestipolgodišnju kćer. U karlovačkoj policijskoj potvrdili su nam da istražuju taj događaj. Za to vrijeme cijelo mjesto i okolica žive u popriličnom strahu. Opravdano ili ne, pokazat će rezultati istrage. A sve je počelo drugog dana školske godine. Tog je utorka oko 14 sati prvašica Ivana s povećom torbom na plećima istrčala van iz školske zgrade i krenula prema svom domu udaljenom nešto više od kilometra.
– Hodi da ti pokažem što imam u autu – zazvala je razigranu djevojčicu nepoznata žena, a malena je poslušno krenula prema automobilu parkiranom ispred Osnovne škole Vojnić.
Metalik bijeli BMW
I Josipu iz šestog razreda nastava je završila u isto vrijeme kada i sestri Ivani pa se dječak polako vukao za njom. Ipak, bio je dovoljno blizu da vidi kamo je sestrica krenula.
– Ivana, vrati se, Ivana dolazi ovamo, Ivaaanaaa, Ivaaanaaa – povikao je brat prije no što je malena zakoračila u vozilo. Prvašica je malo zastala, a onda nesigurnim korakom krenula prema bratu. Odrasli kažu da su je spasili bratovi panični povici. Žena u kožnoj jakni i ćelavi muškarac s rinčicama u ušima odjurili su s parkirališta. Josip, koji je dao njihov opis, upamtio je i da su bili u metalik bijelom BMW-u zagrebačkih registracija. Jesu li krenuli prema Karlovcu ili prema graničnom prijelazu s Bosnom i Hercegovinom u Maljevcu, do kojeg je dvadesetak kilometara, nije vidio. Sve što je dječak ispričao kod kuće njegov otac Marinko Krakić isti je dan prijavio policiji.
– Došao sam doma s posla kad su me djeca dočekala s pričom što se dogodilo. Da, uplašio sam se. Žena Katarina i ja više djecu ne puštamo samu – kaže Krakić, a nekoliko sati kasnije njegove se riječi i potvrđuju. Pred školu je jučer, jer zbog lošeg vremena nije morao na posao u šumariju, dovezao Ivanu, a put doma odvezao sina Antonija, koji pohađa treći razred iste škole. Kada je vrijeme lijepo pa Marinko radi, djecu ispraća majka Katarina. Neki u strahu, a neki poprilično opravdano tek nakon ovoga slučaja prepoznaju mogućnost da su se još najmanje dva puta zbili slični događaji. Ružica Josipović ni dandanas nije sigurna jesu li njezini sinovi, od sedam i dvanaest godina, ljetos bili u opasnosti:
– Pred našom se kućom zaustavio bijeli Cady nekih stranih registracija, ne znam jesu li bile bosanske ili slovenske. Dečki su bili u garaži, a ja u kući. U tom su vozilu bila dva muškarca. Krenuli su u dvorište kada sam pitala koga trebaju. Pitali su me je li moj muž majstor i je li kod kuće. Kazala sam da je majstor, ali da ga nema pa ću im dati njegov broj mobitela, da se dogovore. Dok sam ja to pisala, jedan od te dvojice zašao je među djecu. Mlađi se nekako izmaknuo pa je uhvatio starijeg za ruku. Sin mi je ispričao da ga je čvrsto stisnuo i vukao prema vozilu govoreći: “Dođi da ti pokažem što unutra imam” – kazuje Ružica Josipović. U to vrijeme na dvorište je izašla baka dječaka i pomislila da su k njima stigli prijatelji koje ne poznaje pa je još unucima kazala: “Zašto se bojite, pozdravite ljude.” Ružica Josipović nepoznatim je posjetiteljima dala broj suprugova mobitela koji ovi nisu nazvali.
Organiziran prijevoz
– Priznajem da nisam vidjela što se događalo. A kad mi je sin ispričao, bogme sam se prepala. Otišla sam taj dan u drugu smjenu i odonda sve vrijeme po glavi prebirem je li se moglo što ružno dogoditi. Kad sam čula za ovo s Ivanom... Strašno. Moj mlađi sin, koji mi je govorio da ga više ne puštam samoga jer će ga netko ukrasti, ide s njom u razred – kaže Ružica Josipović. U Vojniću pričaju da je prije nekoliko dana u opasnosti bila i četverogodišnjakinja koju su, opet žena i muškarac, mamili iz tamnog auta i zvali je da im pokaže gdje kod stambenih zgrada mogu nabrati jabuke. Od djevojčice ih je navodno otjerala susjeda. Branko Eremić, načelnik općine Vojnić, potvrđuje nam da zna za neke slučajeve koje spominjemo pa apelira na djecu da ne odlaze s nepoznatima, da ne prihvaćaju darove ni prijevoz do kuće ma kako im daleko dom bio. Prijevoz učenika je organiziran, kažu i načelnik i ravnateljica škole Mirjana Stojković. Ovu školu pohađaju čak 133 putnika iz 44 mjesta udaljena i 20 kilometara. Otkako je Marinko Krakić prijavio pokušaj otmice, u školi je pojačan nadzor nad djecom.
– O događaju smo obavijestili roditelje i na sastancima i na vijeću. Djeci sam kazala da ne odlaze s nepoznatima. Ne treba nam panika. Ovo smo shvatili ozbiljno – kaže ravnateljica.
Strasno,da netko pokusa moje djete oteti, ja bi njemu ili njima vlastorucno slomio obe ruke da nikad vise nebi mogli dirnuti tudje djete.....Jedna od najgnusnijih stvari su djecu kidnapirati za raznorazne bolesne mozgove....odvratno!!!!!!!!!!