Pred nama je obilježavanje Dana pobjede i obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja u Kninu. Što vama znači ta obljetnica?
Dio sam te povijesti, volim tu našu pobjedu i ponosan sam na Oluju. U ovo vrijeme trajale su intenzivne pripreme za Oluju. Neposredno nakon završene operacije Ljeto '95 pozvao nas je Ante Gotovina na sastanak na kojem nam je priopćeno da je donesena odluka o oslobađanju Knina i okolice. Imali smo zapovjedništvo na prostoru Bosne i Hercegovine, gdje smo bili na temelju sporazuma Tuđman – Izetbegović, dakle potpuno legalno da ne bi netko nešto pogrešno shvatio. U prvom trenutku nisam povjerovao jer smo više puta od '93 godine imali neke pripreme, uvježbavanja, stožerne trenaže kako bismo oslobodili okupirane krajeve. Ali kad sam se vratio u svoje zapovjedništvo, kada smo malo sjeli te analizirali ukupnu situaciju, shvatio sam da to ipak ide. Super.
Bili smo strašno sretni i svjesni odgovornosti. Počeli smo ozbiljno planirati. Za vrijeme Oluje bio sam zapovjednik operativne grupe Sinj. Imao sam tri brigade pod zapovjedništvom, 126. brigadu HV-a, 6. domobransku pukovniju i dobio sam 144. brigadu koja je došla iz Sesveta. Dečki su došli sa sto metara nadmorske visine, doslovce s asfalta na Dinaru i nadmorsku visinu od 1500 metara. Fenomenalno su to sve prihvatili, popeli se na te visove, temperatura je bila 30 stupnjeva. Jako su se brzo morali adaptirati na nove uvjete. Mi smo već mjesecima boravili na tim terenima, tako da smo u načelu poznavali sve njihove položaje, sve rovove. Prije Oluje uspješno smo obavili niz operacija, počevši od Ljeta '94, operacije koju smo završili netom prije. Pa Skok 2, Skok 1 i Zima '94. Svaki put udarili smo žestoko po neprijatelju, razbili ga i došli u poziciju da dominiramo. To je bilo veliko iskustvo. Imali smo kompletnu logistiku na svim tim vrhovima. Tako da je ta priprema za nas bila mnogo lakša, ali svejedno, bila je to ključna zadaća.
Nije bilo lako sve to pripremiti u kratkom razdoblju. Kažem, došli su novi ljudi, trebalo je dati im zadaće, isplanirati što svaka postrojba mora činiti i naravno, biti spreman za napad četvrtoga ujutro u pet sati.
Akcija je započela u 5 sati, a vi ste jednom prilikom kazali da ste samo 15 minuta prije mnogo toga korigirali?
Kao što sam rekao, bilo je premalo vremena za pripremu. Moje zapovjedništvo bilo je na 1400 metara nadmorske visine – to se zove istureno zapovjedno mjesto – odakle sam imao priliku vidjeti kompletno nastupanje naših snaga. Bio je to široki front sve od Svilaje, dolje ispod nas Vrlike i Kijeva, Polače i Knina. Naravno, s Dinare se vidjelo Peručko jezero i svi ključni smjerovi na kojima je bilo težište napada. Petnaest minuta prije imali smo problema s vezistima, trebalo je uspostaviti sve to skupa, uvezati naše topništvo s mjestima odakle ga se navodi. Do zadnjeg trenutka radili smo na tome da budemo spremni, a u 5 sati, kad smo dobili signal za napad, otpočela je kompletna topnička priprema operativne grupe i cijelog zbornog područja. Desno od mene napadala je sedma gardijska brigada smjerom Bosansko Grahovo – Knin i mi smo u tom našem naletu relativno brzo razbili prvu liniju neprijatelja. Moram to jasno istaknuti, u cijelom zbornom području Šesta domobranska pukovnija iz Splita prva je probila crtu obrane petog ujutro na smjeru Svilaja – Vrlika, gdje smo razdvojili te neprijateljske snage između Drniša i Vrlike. Nakon toga je 126. brigada probila liniju iz smjera Dinara – selo Uništa prema Kijevu. To je bilo jako teško zato što smo morali nastupati preko otvorenog prostora, a oni su bili dosta utvrđeni. Na sreću, nismo imali puno gubitaka.
I još jedna zanimljivost. Ne znam zašto to, recimo, Ademi nije spomenuo u svojoj knjizi – da je šesta probila prvu crtu i da je 126. brigada tijekom noći s Dinare, znači s 4. na 5. kolovoza, probila dva kilometra puta. To je izniman pothvat i u cijelom Domovinskom ratu to nitko nije napravio. Sjećam se kao jučer, gledam te velike strojeve koji rade cestu, a oko njih padaju minobacačke granate, a oni to ne čuju i potpuno su fokusirani na svoju zadaću. To je nevjerojatan pothvat, probiti tijekom noći dva kilometra puta.
Sutra rano ujutro tim putem koji nije uređen, bilo je to brdo, divljina, prebacili smo 550 vojnika, 13 tenkova i kompletnu topničku diviziju u selo Uništa i nastavili napad prema prema Kninu.
VEZANI ČLANCI
Na sreću, ispostavilo se da je Oluja najlakša zadaća za nas. U našim planovima Zbornog područja Split nismo je zvali Oluja, akcija se zvala Kozjak '95 zato što se ispred nas nalazilo brdo Kozjak. Ono dominira iznad Kijeva, iznad Vrlike, a jasan pogled pruža prema Kninu. Recimo, to je bila moja zadaća – popeti se na Kozjak sa snagama i tako stvoriti preduvjete za nastupanje prema Kninu, ali zbog slabog otpora neprijatelja, njihove loše organiziranosti ili, još bolje rečeno, zbog naše nadmoćnosti, naše fenomenalne organiziranosti završili smo zadaću u dva dana i bili smo u Kninu sutradan u 10 sati.
Jeste li uopće u takvoj atmosferi bili svjesni da stvarate hrvatsku povijest?
Ne. Mi smo, bez obzira na to što smo nosili teško breme i izvodili teške zadaće na prostoru Hrvatske, ipak bili mladi ljudi i nismo se previše opterećivali ni politikom ni onim što će se dogoditi za pet mjeseci, godinu dana, pet ili petnaest godina. Nama je u načelu najvažnije bilo, a mogu reći da smo svi slično mislili, preživjeti i napraviti sve da nema previše poginulih i ranjenih. I to je cijela filozofija življenja, naravno, uz drugu stvar, a to je da postignemo uspjeh. Kad dobijemo zadaću, da je riješimo. I u tome smo bili vrlo uspješni. Hrvatska vojska došla je do Banje Luke uz male gubitke. Kad gledamo sada i kompariramo rat u Ukrajini i naš rat, uh, jednostavno ne mogu vjerovati. I mi smo se tukli, imali smo te bliske borbe, teške situacije, jake otpore i napade na nas, imali smo možda i mrvu sreće, ali toliko gubitaka s jedne i druge strane...
Naravno, jako je mnogo vremena prošlo i štošta se promijenilo pa je teško uspoređivati Oluju i te operacije koje smo vodili s ukrajinskim ratom. Sva sila modernog sofisticiranog naoružanja, nove tehnike... Ali svejedno, u to naše doba bili smo dobri, bili smo uvježbani, spremni i motivirani i nismo imali mnogo poginulih tijekom naših operacija.
Oluja je bila akcija biti ili ne biti, zapravo nije bilo izlazne strategije.
Pa definitivno je bilo tako. Ja ne znam što bi se dogodilo s nama, zapovjednicima, da nismo uspjeli. To bi bila sramota, pitanje je tko bi od nas uopće preživio tu sramotu. Vjerujem da bi mnogi od nas jednostavno bili spremni učiniti sve da uspijemo, to je to. To je ono što ti se dogodi jednom u životu, a to je da igraš utakmicu, kao finale Svjetskog prvenstva. Moraš dati sve od sebe i mi smo stvarno napravili sve i učinili sve, na to moram biti ponosan, na sve te mlade ljude. Šaka tih mladih ljudi, od kojih 98 posto nije imalo veze s vojskom... Nisu imali nikakva ratna iskustva, prošli su možda JNA, ali to je ništa. Oni su postali vojnici, postali su fenomenalni topnici, zapovjednici, inženjeri, snajperisti, specijalci. To su bili obični ljudi, od kojih se većina nakon toga vratila kući.
To je nešto fenomenalno i Hrvatska nakon toga nije imala kao druge zemlje previše problema s tim razvojačenim braniteljima. Naravno, bila je to gomila ljudi, kažu 500.000 branitelja, ali onih hrabrih, pravih, možda je bilo oko 30 do 40 tisuća ljudi koji su se od početka do kraja rata stalno tukli. Oni su bili lokomotive za sve akcije, motivirani da se to završi.
VEZANI ČLANCI
I ove godine negoduju neke braniteljske udruge zbog događanja u Kninu. Kažu da su još prije 20 godina željele staviti branitelje u prvi plan, a ne folklor, odnosno politiku. Neke udruge požalile su se da se braniteljima ograničava pristup središnjoj manifestaciji, a i da se pri polaganju vijenaca zapravo susreću s barikadama, odnosno ogradama. Ministarstvo obrane to demantira. Kako vi gledate na takve kritike i trebaju li upravo branitelji biti u prvom planu?
Potpuno se slažem s time da to mora biti fešta branitelja. Kada sam bio u Vladi s Fredom Matićem, predložili smo Milanoviću da jedan od govornika bude zapovjednik iz rata. Predložili smo Damira Krstičevića da govori uime branitelja. Nismo gledali u kojoj je stranci i to je ispalo dobro. Ne treba se bojati branitelja ni njihova mišljenja. Pa sjećamo se što su doživjeli Milanović i Josipović. Sva sila zvižduka i vrijeđanja i oni su to stoički istrpjeli.
Mislim da ne treba biti ograničenja i nekog sanitarnog kordona, ja bih dopustio taj slobodan pristup, pa onaj tko hoće neka dođe. Ali moja je poruka da mi zbilja gore moramo biti zajedno, cijelo političko i vojno vodstvo Hrvatske bez obzira na razlike. Taj dan je najvažniji u našoj povijesti. Treba pozvati što više zapovjednika svih razina i na taj način odati priznanje tim ljudima koji su vodili operaciju. Da mi pokažemo našu snagu, a i poniznost, kako smo pokazali i u Oluji.
I za kraj samo jedno pitanje. Od Oluje do danas – je li ovo što danas imamo perspektiva za koju ste se borili?
To pitanje mnogi postavljaju. Razgovaram s ljudima koji su bili u ratu, ali moje je mišljenje da Hrvatska nije ista kao što je bila 1990. godine. Mogli smo puno bolje stvari napraviti, ali smo ipak napredovali. Ključno je da ljudi koji žele biti u politici budu iskusni ljudi. Da ljudi koji dolaze na ta najvažnija mjesta znaju da imaju nekakav background iza sebe. Kada ih se postavi u neko ministarstvo, da nisu takvi da ne znaju ništa osim imena ministarstva, jednostavno – neka budu stručni. Da ta ministarstva rade na tome da skrate te užasne i spore procedure koje tište Hrvatsku, da se smanji administracija, da ona bude brža i efikasnija, a onda će i Hrvatska biti bolja.
VIDEO Požar iznad Kaštela
Drug Ante sehre! Ispada da je on oslobodio HR, a znamo dobro kako je to bilo, barem mi koji smo neposredno ganjali čethnike!