Čitam ovih dana kako, jedan po jedan, dugogodišnji iskreni zagovaratelji tržišnog gospodarstva bacaju koplje u trnje. Zgroženi ukupnom društvenom scenom, u kojoj ne vide ni najmanji znak da bi se toliko potrebne ekonomske reforme ikada počele provoditi, odlaze u rezignaciju, gotovo prizivajući što skoriji slom državnih financija koji bi, misle, jedini mogao svojim groznim posljedicama (neisplate plaća i mirovina, još veća nezaposlenost, ulični prosvjedi uz nasilje, itd.) konačno razdrmati (prosvijetliti?) najširu javnost. Jedino se još bori malobrojna skupina blogera, sjajnih mladih ljudi koji samo zbog mladosti još nisu akumulirali dovoljno osobnih poraza i iskustva koji svakog optimistu pretvaraju u pesimistu. Da, malo nas je optimista i reformista. Premalo. Istinski ekonomisti i svi oni kojima je iskreno stalo do dugoročnog ekonomskog napretka, doživljavaju poraz za porazom.
Uzmite, tek kao primjere, prikupljanje potpisa za referendume, protiv monetizacije autocesta i za promjene izbornih zakona. Potpisi nisu još ni prikupljeni, a kompletna politička vodstva u panici odustaju od svega, pa i od onih ekonomskih aktivnosti koje se naprosto mora realizirati. U strahu od referenduma (kud baš sad, pred izbore...) ekonomska logika ustupa mjesto bezglavom političkom lutanju i odgađanju rješavanja problema, uz, naravno, pokušaj još većeg ulizivanja javnosti besmislenim novim obećanjima i skretanjem pažnje na „uobičajene sumnjivce". Ekonomski problemi, paradoksalno, malo koga zanimaju, a svi negoduju zbog smanjivanja BDP-a, zaposlenosti, zbog iseljavanja mladih... Ne damo svoje autoceste, no ne damo ni svoje zablude o ekonomiji. A ima ih jako puno. O potrebi neke vrste monetizacije autocesta prvi put sam govorio prije točno deset godina. I izazvao svakakve javne reakcije. Prije deset godina sam dakle upozoravao na neodrživ omjer duga i EBITDA u HAC-u, tada kada su ti omjeri bili dvostruko povoljniji nego danas! Tada, kada još nisu bile izgrađene preskupe dionice autocesta na kojima ćete tu i tamo vidjeti pokoji automobil ili kamion. Upozoravali smo, tada i kasnije, da nema ekonomske isplativosti tolikog i tako ubrzanog tempa građenja. Da će to dovesti do neodrživog iznosa javnog duga. Doživio sam, sasvim očekivano, najgore komentare, pa čak i uvrede. Znate ono o rasprodaji obiteljskog srebra, svakoj privatizaciji kao pljački, državi kao majci... Među najžešćim kritičarima tada su bili, koje li ironije, upravo neki današnji zagovaratelji monetizacije. Trebalo im je deset godina da nauče kako dva i dva nisu pet. Ima međutim i onih za koje je to i danas šest, sedam, koliko god treba da budale povjeruju kada im se prodaju ekonomske besmislice pri prikupljanju potpisa.
Ono što me posebno zabrinjava je odsustvo bilo kakve ekonomski smislene rasprave. Nitko, ni vlada ni oporba, ni zagovaratelji ni protivnici, nije prezentirao ni najjednostavniju tablicu, s ne više od deset redaka koji bi prikazali ključne ekonomske i financijske veličine HAC-a, jučer, danas i sutra. Pa zar je to toliko teško? Umjesto toga javnost se izluđuje nabacivanjem pustih milijardi, jednom eura, drugi put kuna, jednom kamata, drugi put glavnice, jednom investicije, drugi put namjenskog poreza... Užas. Ni jedna ni druga strana nije ponudila elementarnu računicu koju rade sami potencijalni koncesionari. Za što bi to netko trebao platiti 22 milijarde kuna? U što bi to naši mirovinski fondovi uložili naš privatni novac? Nema ničeg. Samo fraze, skakanje s koncepta na koncept, iz aktive u pasivu, iz DCF-a u korupciju, iz troška u prihod, iz već izdanog državnog jamstva (javni dug!) u nova državna jamstva (opet javni dug). Doista, ekonomija je kao struka i ovdje doživjela teški poraz. Stoga se logično nameće pitanje – treba li nama uopće ekonomski utemeljeno odlučivanje, o bilo čemu? Nije samo sarkazam, ali trebalo bi možda probati neki referendum s pitanjem tipa – jeste li za to da se donese zakon o obveznom zapošljavanju svih nezaposlenih u državnim poduzećima? Ili – jeste li za to da se svima isplaćuje iznadprosječna plaća? Pitam se kakav bi bio ishod referenduma sa spomenutim pitanjima. I bojim pomalo. Upravo taj strah daje za pravo razočaranim reformatorima i stavlja još veći teret na leđa mladim, a konzervativnim blogerima. I svim mladima.
>>Hrvati su za državno vlasništvo. Ne zbog države nego zbog sebe
Škegro, cijena tvojih komentra na VL pala je na 5 bodova. Ranije su bili po 7. To si izgubio gotovo 30%.