O dođi, razgrni skriven žar, / Svud inje je u grudima / I sve je led i mrtva stvar / Kad nisi Ti med ljudima!“ Tako u pjesmi „Božićni poziv Kristu“ pjeva hrvatski pjesnik August Đarmati. Vjeru u Božje utjelovljenje i rođenje hrvatska je kultura kroz povijest izražavala izvanrednim bogatstvom umjetničkih sadržaja, izraza i formi.
Diljem hrvatskih krajeva tradicijski adventski i božićni običaji simbolikom su puni teoloških, ali i socijalnih sadržaja, a pjesme, što će ih ovih dana biti pune crkve i svjetovni prostori, po ocjeni mnogih znalaca najljepše su na svijetu. „Svim na Zemlji mir, veselje“, kaže jedna od njih.
Bližeći se Božiću, ljudi osjećaju potrebu bar nakratko naći mir u vlastitim srcima, osjetiti ga među ljudima i narodima. No za razliku od doba Isusova rođenja, kada je vladao relativan mir nazvan Pax Augusta ili Pax Romana, mnogi dijelovi svijeta i ovaj će Božić dočekati u sukobima, strahu i nesigurnosti. Ni Europa nije više mjesto mira, a teroristički napad na božićnom sajmu u Strasbourgu samo je jedan od simptoma koji rađa strepnje pred budućnosti.
Simptomatično je pak nakon svakog takvog napada uočiti iste fraze, naime da je to „napad na naš način života“ ili „europski način života“ te ćemo baš stoga ustrajati u njemu. No kakav je to „naš“ ili „europski“ način života? Primjetno je kako se tim frazama izbjegava izraziti bilo kakav duhovni sadržaj. U Europi u kojoj se sve više drži politički korektnim čestitati „blagdane“, a ne više „Božić i Novu godinu“ sve je teže identificirati što je to „europsko“ i „naše“.
Poznati je francuski ljevičarski mislilac Gilles Lipovetsky nazvao još prije tridesetak godina našu epohu „dobom praznine“, misleći prije svega na zapadni svijet. A glavna mu je značajka kult individue, koja smisao svojega života vidi jedino u ugađanju sebi. Živjeti kako hoću, pa i dokle hoću, sa svim pravima, ali sa što manje društvene odgovornosti (pri čemu se plaćanje poreza nerijetko smatra jedinom odgovornošću) – to je ideal suvremenog „prosječnog“ Europljanina.
Htjeli bismo samo više, više i još više. Ako u tome uspijevamo, oholi smo; ako ne uspijevamo, zavidni smo. A na oba ova grijeha nastavljaju se svi ostali. Naposljetku, što imamo, pita se i odgovara Lipovetsky: rasap ličnosti, obitelji i društvenih institucija.
Migracije sa svim svojim „nusproduktima“ svakako su velik problem, ali to je više posljedica toga što u duhovnome smislu nemamo „svoj način života“ nego što ga imamo, život dakle koji bismo s uvjerenjem njegovali, branili i svjedočili. A da bi se vidjelo da je tako, dovoljno je čitati i slušati medije koji proteklih tjedana redovito izvješćuju što se jede na „adventskim“ ili „božićnim“ sajmovima, ali jedva komuniciraju što znači advent, odnosno došašće – koga to i što zapravo čekamo? A čekamo, veli lijepa i stara hrvatska riječ, Božića – maloga Boga.
Božić, koliko god bio komercijaliziran, uvijek nosi temeljnu ideju o Bogu i čovjeku, kako starozavjetnom slikom Stvaranja, po kojoj je čovjek „imago Dei“; tako novozavjetnim prizorom Rođenja, po kojem je Bog u osobi Isusa iz Nazareta „imago hominis“. Ili kako je Pilat rekao, „Ecce homo!“
Iako je Europa, gledamo li s razine javnih politika, ravnodušna prema kršćanstvu, ona još živi od kršćanstva jer su institucije, kultura mišljenja, uljudbeni obrasci te socijalni odnosi i običaji u društvima europskih nacija izraz kršćanskog poimanja osobe i svijeta. Jest, Europa je nerijetko griješila i prema sebi i prema drugim kulturama, ali sve ono što je dobro i vrijedno stvorila i drugima prenijela izraz je njezina kršćanskoga duha.
Zamislimo svijet bez Dantea, Bacha, Michelangela, Dostojevskoga, ili bez svetaca kao što su Benedikt, Franjo Asiški, Toma Akvinski, Toma More, Edith Stein, Ivan Pavao II. ili Majka Terezija? Oni su duhovni sažetak onoga što zovemo europejstvo.
Kršćanstvo je u tome nadahnuću kultiviralo europske narode, pa i onda kada se to zbog raznih suprotstavljenosti činilo beznadnim, da budu sposobni svoje političke, kulturne i gospodarske različitosti stapati u jedinstven izraz „ideje Europe“. Svi projekti ujedinjene Europe, pa tako i ovaj nakon II. svjetskog rata, proizlazili su iz kršćanski shvaćene „ideje Europe“.
Nakon tragičnih iskustava nacionalne, klasne ili rasne mržnje, koja, uza zla poput holokausta, redovito uzrokuje i progone kršćana (samo u Dachau ubijeno je više od 1.200 svećenika svih kršćanskih denominacija, u komunističkim logorima i mnogo više), upravo kršćanski političari Robert Schuman, Jean Monnet, Konrad Adenauer i drugi „oci Europe“ pokreću, unatoč hladnom ratu, projekt europskog ujedinjenja.
Pritom se Schuman nije ustručavao reći: „Europa će biti kršćanska ili je neće biti.“ Danas bi ga zacijelo prozvali za „političku nekorektnost“, ali stvar nije u politici, nego u razumijevanju čovjeka. Jer politika je samo njegov izraz.
U vremenu kada se mnogima čini da gubimo svoj svijet, neizbježno je upitati se: ako ga gubimo, zašto ga gubimo? Ne gubimo li ga zato što smo, kako u knjizi “Gubljenje središta” zapaža povjesničar umjetnosti Hans Sedlmayer, izgubili vjeru u čovjeka „kao sliku i priliku Božju, bez čega se ideja čovjeka ne može održati“? A „izgubljeno središte čovjeka“, zaključuje on, „jest upravo Bog“.
Europa je mnogo više od svojih ideoloških zabluda, političkih i konfesionalnih podjela, proživljenih katastrofa ili strahova od budućih.
Ona, često nevidljiva i nečujna, živi u milijunima ljudi koji će ovih dana, kada se umore od predblagdanskih briga što će jesti i što će obući, zastati pred nekim jaslicama i poput zadivljena hrvatskoga hodočasnika u Danteovu „Raju“ reći: „Gospodine moj Kriste, Bože pravi, takav li dakle bješe lik tvoj sveti?“
Jer isti je lik u jaslicama i onaj na Veronikinu rupcu. Prepoznamo li u malom Isusu pravu sliku čovjeka, možda ćemo u bližnjima više prepoznati „sliku Božju“.
Sretan Božić kršćanima po oba kalendara i svim ljudima dobre volje!
>> Pogledajte video i saznajte koje su to supernamirnice koje trebate imati u svom domu
oprostie vratiti Božič