Dok se obožavanje EU i sumnjičavost prema njoj međusobno nadjačavaju, Hrvatska živi u ropstvu kojim dirigiraju što prljavi novac koji se pokušava oprati investirajući u mladoj i nezreloj državi, što domaća birokracija koja se odupire pravilima uređenog društva, što potpuno pomanjkanje kolektivnog otpora prema svemu tome. Iako se u posljednih petnaest godina promijenila svijest Hrvata o sebi, preodgoj je zapravo u početnoj fazi.
Promjena svijesti ljudi o vlastitoj odgovornosti, ali i pravima koja im pripadaju kao građanima slobodnog društva, potrebna je na svim razinama. Jer sve god se bilo tko, mali ili veliki, bude ponašao kao rob birokracije, službenici koji postoje da bi bili servis bit će gospodari. A u Hrvatskoj bi većina još uvijek radije platila harač nego se borila za ono što joj pripada. Jedna hrvatska kompanija, primjerice, pristala je na takav robovlasnički odnos i punih je godinu dana, u pravno čistoj situaciji, čekala dozvolu za rušenje dotrajalog objekta.
Prije nego što je dobila traženi papir sve je moguće šefove i šefiće mjerodavnog gradskog ureda častila ručkovima i večerama, potezale su se veze, slali su se sitni darovi... Nikome u kompaniji nije palo na pamet da zbog neodgovornosti, sporosti i potkupljivosti prijavi gradske birokrate, da alarmira resorno ministarstvo ili uvijek spremne medije. Prihvatili su nemoguću situaciju računajući da će brže stići do cilja, pa su trpjeli teroriziranje ljudi koji su plaćeni i njihovim novcem da bi bili na usluzi društvu. Ako tako postupa moćna kompanija, kako će se postaviti građanin koji nema zaleđe? Umjesto ručkova u otmjenim restoranima stavit će nešto u kuvertu...
Bit će više od 15 godina da sam čula tu priču i još je pamtim, premda se radi o banalnosti. Dakle, poslodavac moje prijateljice, bogati Londonac, u čijoj je obitelji čuvala djecu, svaki put kad bi se osjetio da ga je oštetila gradska uprava ili neko od ministarstva, sjedao je za stol i pisao žalbe. Jednom ga je, tako, zatekla dok je pisao oštro pismo gradskom uredu koji je tražio da plati kaznu za nepropisno parkiranje jer se nije osjećao kriv budući da je sat za parkiranje bio neispravan. Kad ga je mlada "bejbisiterica" iz Zagreba, kojoj se, kao i većini studenata, već i službenica u fakultetskoj referadi činila jačom od predsjednika države, pitala kako mu se da na to gubiti vrijeme kad je riječ o sitnom i ne pretjerano skupom prekršaju, rekao joj je da nije riječ o novcu, nego o pravima. Ako on mora plaćati parkiranje, poučio ju je, onda se gradska uprava mora pobrinuti da sat bude ispravan. Većina Hrvata bi i tad, a vjerojatno i sad, šutke platila što se traži i ne razmišljajući o podjeli odgovornosti.
Birokracija je unatrag petnaestak godina bila sila s kojom se rijetko tko hvatao u koštac. Iz primjera kompanije koja podilazi birokraciji da bi ostvarila plan ili iz priča o ljudima koji plaćaju mito za operaciju, upis u gruntovnicu ili kojekakve potvrde i dozvole, vidi se da je i danas uglavnom jednako. Dok građani budu pokorno plaćali nezakonite namete, debljat će crva koji rastače društvo. Dok zastupnici gube vrijeme pljuskajući jedni druge uvredama da su veleizdajnici, u stvarnom svijetu ljudi se bore s problemima koji nemaju veze s virtualnim saborskim svijetom pljuvačke. Zakoni mogu biti najbolji na svijetu, ali neće donijeti ništa ako se svi mire s ucjenama koje ih poništavaju.
Može Sanader danas, ili neki drugi premijer sutra, pokušavati svašta kako bi eliminirao korupciju. Neće uspjeti sve god i velike kompanije i mali ljudi budu punili kuverte eurima kao bi ostvarili neko pravo... Vrijeme je za buđenje!
