Krajem rujna navršit će se 30 godina od objave Memoranduma SANU koji je bio uvod u krvavu srpsku agresiju. Ovih dana pak vijest iz Srbije kaže da će ulica u Beogradu biti nazvana po Brani Crnčeviću, srpskom nacionalističkom piscu koji je za srpske agresije na Hrvatsku i BiH podržavao Miloševića i Karadžića. Ali je važan podatak da je Crnčević osnovao Srpsku naprednu stranku s aktualnim premijerom Vučićem.
Stoga je Crnčević u Vučićevim očima jako zaslužan Srbin. Nema veze što je podržao pobunu Srba u Hrvatskoj i Miloševićevu politiku, s kojim se razišao jer je bio nezadovoljan Miloševićevim odnosom prema bosanskim Srbima. A i poznat je Crnčevićev citat da “Srbi nemaju ratne zločince”. Ništa čudno, pa i Vučić je takav, isto misli, isto je radio.
Vučić sve to relativizira kad kaže da je on samo bio uz svoj narod kad ga je huškao po Hrvatskoj, kao i da se jedino malo razlikujemo u pogledu na prošlost. Dačić, Miloševićev glasnogovornik i nasljednik, još jedan od ratnih huškača, danas pak Srbiju i Srbe želi uvjeriti da Milošević nije bio tako loš, manipulirajući haaškom nepravomoćnom presudom protiv Karadžića u kojoj Milošević nije naveden kao sudionik udruženog zločinačkog pothvata za zločine u BiH, pa izvlači zaključak kako Milošević i Srbija nisu krivi za ratove u Hrvatskoj i BiH. Dakako, želi reći da ni on nije kriv. Ali prešućuje da je to nepravomoćna presuda, i još važnije, da je Milošević kao sudionik udruženog zločinačkog pothvata jasno naveden u pravomoćnoj haaškoj presudi protiv Mile Martića.
I tako dolazimo do činjenice da se u Srbiji u politiku na velika vrata vraća Miloševićev duh koji nikad nije bio do kraja uništen, nego je samo tinjao i čekao priliku da ponovno izađe iz boce. Za sve je to kriv Zapad koji nikad do kraja u Srbiji nije slomio Miloševićevu politiku, ravnu Hitlerovoj. Srbija nije doživjela denacifikaciju, nije se suočila s vlastitom prošlosti, i dalje jaše na svojim mitovima, pa danas imamo Srbiju koja je sve veći remetilački čimbenik u našem susjedstvu s četnicima u vodstvu.
Zašto su toliko histerično napali Hrvatsku? To se jasno pokazalo, među recima, i iz odgovora predsjednika Europske komisije Junckera na Vučićevo pismo protiv Hrvatske da se Srbija mora suočiti sa svojom prošlosti, da se zločini moraju naznačiti i kazniti i, što je najvažnije, da Srbija ne može biti dio EU ako ne prizna sve dosadašnje presude Haaškoga suda. Vučićeva i Dačićeva Srbija huška protiv Hrvatske i Hrvata jer su dobili tešku pljusku i od nas i od EU – nema napretka prema EU dok se, primjerice ne prizna genocid u Srebrenici. Kako je često napad najbolja obrana, Vučić i Dačić ne žele o tome, a kad treba, samo manipuliraju i lažu, i neprestano se bacaju na NDH, Jasenovac i ustaše.
U tom je smislu najnovija svinjarija i podvala posjet Hrvatskoj carigradskog patrijarha Bartolomeja. Glavna je vijest iz njegova rasporeda da će ići u Jasenovac i da će se organizirati znanstveni skup koji bi trebao biti u Gradini u BiH kao nekadašnjem dijelu jasenovačkog logora, gdje Srbi svake godine obilježavaju 700.000 žrtava Srba. Doista, to će biti vrhunski znanstveni skup i to u organizaciji Odbora za Jasenovac SPC-a i Muzeja genocida u Beogradu, a kao jedan od znanstvenih raspravljača dolazi Efraim Zuroff koji pod ruku sa Srbima ne želi ni čuti za genocid u Srebrenici.
Rekli bismo, još jedan velikosrpski mitomanski skup i ništa više. Zašto ne ide i u Vukovar, Srebrenicu? Na tom je tragu i medijski histerično popraćeno uhićenje „hrvatskog špijuna“ u Beogradu. Sve sa znanjem Vučića jer je sve pod njegovom kontrolom.
Nažalost, Srbija je postala talac primitivnog Nikolića i debelo neuračunljivog Vučića, a mediji pod njegovom kontrolom dnevno šopaju narod koji je i tako desetljećima šopan istom retorikom, i koji je dobrim dijelom poluprimitivan i polupismen, pa i nepismen. Ovakva Srbija s ovakvim vodstvom nema šanse za neki napredak. Ključno je pitanje kako će se Hrvatska postavljati prema istočnom susjedu. U tom pogledu ne smije biti razilaženja među političkim opcijama, stav mora biti jedinstven jer je riječ o nacionalnoj sigurnosti. I ne samo kad je u pitanju Srbija nego i Republika Srpska. Jasno treba biti svima da ovakva Srbija nikad ne može ući u EU.
A ako jednog dana ipak uđe uz potpis hrvatskih političara, to bi bilo ravno nacionalnoj izdaji! Jer treba biti jasno da Vučić dlaku mijenja, ali ćud nikada! To je bit srpske politike!
