Kada je netom nakon Oluje, dijeleći radost s razdraganim mnoštvom na
splitskoj rivi, pokojni predsjednik Tuđman upitao okupljeni "svit":
"Što još da vam obećam?", rivom je odjeknulo i dugo odjekivalo:
"Vukovar, Vukovar..." I nakon nekoliko godina muka i mučne šutnje o
porobljenom Vukovaru, na tadašnjoj se splitskoj rivi ekstatičnim
raspoloženjem mnoštva pokazalo da Vukovar nije zaboravljen, da postoji
svijest da Hrvatska nije ni teritorijalno ni duhovno cjelovita dok je
Vukovar odvojen i porobljen.
Tada se potvrdilo da je Vukovar postao nedvojbeni simbol hrvatskog
identiteta, da je taj grad postao identitetska odrednica samostalne
Hrvatske. Ta je svijest nevidljiva, ali je trajno prisutna, a ritualno
se manifestira potkraj studenoga kada političarske delegacije krenu
prema Vukovaru.
Činilo se da će ovogodišnje sjećanje na tužnu jesen iz 1991. biti
drukčije od prethodnih. Naslućivalo se to po ideji da se ponovno okupe
dragovoljci koji su te "sumorne jeseni" branili Vukovar, da se u
svečanim odorama postroje preživjeli iz vukovarske 204. brigade.
No, onda su uslijedile rasprave i prepirke koliko je istinskih
pripadnika te brigade, a koliko "papirnatih boraca", onih kojih se malo
tko sjeća da su branili Vukovar. Ta se činjenica da ima i lažnih
vukovarskih branitelja ne pojavljuje samo svake jeseni kao
neutralna statistička činjenica, nego nadasve kao problem poštenja.
Pojava lažnjaka
Takvih je lažnjaka, tvrde vukovarski branitelji, bilo i na
postrojavanju 204. brigade. Očekivalo se da će se tada u Vukovaru
okupititi ljudi koji su ga branili, da će se pojaviti dotjerani,
uparađeni i u svečanim uniformama kakve dolikuju ljudima koji su
branili ne samo Vukovar nego i Hrvatsku. Ali branitelji su se pojavili
odjeveni kao i prije petnaest godina: u trapericama, tenisicama,
vjetrovkama i sportskim cipelama. Pojavili su se kao državna siročad.
Vojska kojoj su prethodili i koju su, kao i državu, omogućili nije im
se osjetila zahvalnom ne samo darovati nego niti posuditi uniforme!?
Kada u studenome u Vukovar pod nacionalnim i ratnim barjacima počnu
stizati branitelji, njihove udruge, političari i poštovatelji uspomene
na Vukovar, tada se osjeti da nije tek običan grad zagubljen u
ravničarskoj jeseni. Da će Vukovar postati hrvatsko mitsko mjesto i na
herojski način ući u hrvatsku povijest, ničim se nije dalo naslutiti
kada je počinjalo stvaranje Hrvatske. Vukovar je bio tih i pitom grad
na Vuki i Dunavu, gdje se živjelo ne samo mirno nego i relativno
bogato.
Podjednaki broj Hrvata i Srba, dosta miješanih brakova i dobri
"komšijski odnosi" nisu slutili na zlo, niti su bili neka slavonska
posebnost. Na sličan se način živjelo i u drugim gradovima na rubu
hrvatskoga istoka. Da igrom sudbine nije nastao, odnosno ostao na rubu
Hrvatske, uz Vukovar bi stariji i sredovječni njezini građani možda
vezivali samo nedaleku tvornicu Borovo i udžbenički podatak da je u
tome gradu 1920. godinu dana prije u Beogradu osnovana Socijalistička
radnička partija Jugoslavije (komunista) preimenovana u Komunističku
partiju Jugoslavije.
Nakon što su tenkovi JNA posuti cvijećem krenuli iz Beograda
gusjenicama bilježiti memorandumske granice, a vojnici s petokrakama
ušli u bespomoćni Ilok, armijski generalštab je očekivao da će jednako
"biti oslobođen" i Vukovar. JNA, srpski dobrovoljci, ini
"teritorijalci" raspoređeni oko Vukovara i vukovarski petokolonaši
vjerovali su da će Armija tenkovima protutnjiti vukovarskim ulicama i
"protjerati ustaše". Kada su naišli na neočekivani otpor i počeli
gubiti tenkove, shvatili su da su se preračunali.
Mora i ružan san
Neočekivan, ustrajan i žestok otpor izazivao je njihovu sve veću
agresiju i brutalnost. Ali Vukovar nije bio samo problem taštine
oficira JNA nego i test njihove veličane vojne doktrine. Vukovar je
trbušastim generalima postao vojnim problemom, njhova m?ra i ružan san.
Povrijeđena oficirska taština i mržnja lokalnih "teritorijalaca",
udružene, sadistički su razarale grad.
Unatoč tome što njegovi branitelji (mahom Vukovarci te dragovoljci iz
svih hrvatskih krajeva) nisu imali velikih vojnih znanja i unatoč
oskudnom oružju, Vukovar nije pao za tri dana, kako su agresori
očekivali. Svojim neočekivanim, znalačkim i iznad svega hrabrim
otporom, Vukovar se u samo tri mjeseca izdignuo u hrvatski ratni simbol
s kojim je iz dana u dan patila, strepila i suosjećala cijela Hrvatska.
Grad je razoren, potom opljačkan, porobljen i protjeran no
Vukovar zapravo nikada nije pokoren.
Herojski duh grada i njegovih branitelja doslovce se pretvorio u
nacionalni prkos, pa je tako "premješteni" Vukovar ostao nepokoreni
grad. Uz ponos Vukovarom i njegovom ulogom u stvaranju Hrvatske, uz
njega i njegovu obranu lijepile su se sumnje. Počelo je s opskrbom
oružjem. Vlast u Zagrebu tvrdila je da se oružje šalje, a branitelji u
Vukovaru pak da ga nikad nisu dobili. Tako je bilo gotovo tijekom
cijele opsade. Širilo se uvjerenje da je Vukovar žrtvovani grad, da ga
se "prodalo za priznanje Hrvatske".
Nakon što su crne zastave s mrtvačkim glavama preplavile grad, sumnje
vezane uz Vukovar proširile su se pa je čak i glavni ratni zapovjednik
osumnjičen za izdaju! Moćnici koji su Milu Dedakovića Jastreba
osumnjičili da je "agent KOS-a" nikad mu se (kako je i nedavno ponovio)
nisu ispričali. Jednako kao i zatvorski batinaši koji su ga tukli po
njihovu odobrenju te naredbi. S vremenom su sumnje vezane uz Vukovar i
njegovu obranu nestajale, a zamijenile su ih političarske deklamacije
kako se Vukovar "nikad ne smije zaboraviti", kako će se u njemu
napraviti ovo i ono.
Obećava se i dalje. Posebno pred izbore, i prigodom vukovarskih
obljetnica. Unatoč svemu i neispunjenim obećanjima, Vukovar se, iako
osakaćen, "vraća kući", životu koji je rat stubokom promijenio, ali ga
ipak nije zaustavio. Istinski poštovatelji Vukovara svjesni su njegove
žrtve i njegova povijesnog i nacionalnog značenja i ne sjećaju ga se
samo na obljetnice.
Ratnici su postali poljodjelci
Dvojica ratnih zapovjednika Vukovara – Mile Dedaković Jastreb i Branko Borković, poznat kao Mladi Jastreb, svoj su ratnički odmor našli na selu, u poljodjelstvu. Zapravo, u voćarstvu i konjogojstvu. Mile Dedaković bavi se uzgojem jabuka, a Branko Borković uzgojem konja autohtone hrvatske pasmine, tj. posavskoga hladnokrvnjaka. Dedaković je uspješan voćar, a Borković predsjednik konjogojske udruge Sisačko-moslavačke županije. Obojica su nekadašnjih ratnika svoj mir potražili u seoskoj tišini i u blizini zemlje. Kao da se i u njihovu slučaju potvrđuje onaj blagotvoran utjecaj zemlje, ono što književnik Knut Hammsun, zaljubljenik u zemlju i zemljoradnju, zove „blagoslovom zemlje“. Jabuke i konji približili su vukovarske zapovjednike ne samo mirnom nego i mirnodopskom životu, onome u čemu nisu uspjeli mnogi bivši ratnici, pa vjerojatno i neki kojima su oni bili ratnim zapovjednicima.
