Približava se onaj najveći i najtužniji dan hrvatskog sjećanja kad će Vukovar opet na taj jedan dan postati područje od posebnog pijeteta. I po prvi put Vukovarci neće moći prigovoriti ostatku Hrvatske kako se Vukovara sjete samo na tu godišnjicu kad manje ili više rutinski simbolično odrađuju tu medijsku i političku priču za jedan dan. Dapače! Nikad se u posljednje 22 godine između dvaju 18. studenoga nismo toliko bavili Vukovarom kao ove godine. Nažalost. Za Vukovarce bi bilo bolje da nismo. Koliko je tekstova napisano, koliko je riječi izgovoreno, koliko je emocija, inata i mržnje uloženo! I, što smo postigli? Ispalo je da smo zapravo Vukovar zaboravili iako su nam ga svima proteklih mjeseci bila puna usta. Iako je bio u središtu pažnje još jednom se pokazalo da je Vukovar zaboravljeni grad, zapušten etički, moralno, pravno i gospodarski. Hrvatskoj podijeljenoj na crvenu i crnu, na pro i contra, Vukovar i ćirilica podjednako su važni samo kao povod.
Između vas nema razlike
Da je živ, Siniša Glavašević sigurno bi danas ispisao svoj novi “J’accuse”, optužnicu Hrvatskoj u kojoj bi mogao ponoviti dijelove iz one vukovarske pisane 1991. godine. Opet bi pitajući se tko će Vukovar iznijeti iz mraka, mogao napisati: “Osuđujem vas, gospodo, za svu bol trenutka kada ja Vukovar shvatio da između vas (...) nema nikakve razlike”.
Žrtvom se manipulira, ali i prikazuje ju izmanipuliranom gomilom, rušiteljem pravne države, barbarom koji nas sramoti pred svijetom, hrvatskom inačicom krajiškog balvan-pobunjenika...
Nije sramota Hrvatske i svijeta što nitko nije odgovarao za “hirošimsku panoramu usred Europe”, kako je to svojedobno došavši s Vlakom mira kao predsjednik hrvatske Vlade u Vukovaru rekao Zlatko Mateša. Vukovarska nepravda nije sramota Hrvatske i svijeta. Nije hrvatska sramota što nam bol silovanih Vukovarki i dalje baš ništa ne znači. Broj Vukovaraca koji se još vode kao nestali nije naša sramota. Nije i srpska sramota nakaradni patriotizam zbog kojeg žrtva u nedostatku dokaza, volje, poštenja i ljudskosti onih koji su svjedočili ili nešto znaju mora trpjeti svakodnevne susrete sa nekažnjenim zločincem. To kako se danas živi u Vukovaru i što mladi ne vide neku budućnost, ni to nije naša sramota. Podijeljeni život u Vukovaru, odvojeni vrtići i škole radi tobožnjeg suživota, a zapravo življenja u paralelnim svjetovima, taj paraživot nisu hrvatska i srpska sramota. Nije sramota hrvatskih medija što se žrtvi iznova nanosi bol, vrijeđa ju se, banalizira, instrumentalizira, ponižava pa i osuđuje. Ništa od toga nije sramota, već je sramota kad se jedan donedavno savršeno društveno prilagođeni policajac - unatoč tomu što je odrastao sa svim tim nepravdama, pitanjima bez odgovora, mržnjama, boli i strahovima - pod pritiskom “nove pravednosti” preobrati u sina poginulog branitelja te si dopusti da u trenutku “lucidne slabosti” digne ruku na ploču kao simbol svega onoga što trpi od kada zna za sebe i kao simbol svega onoga za što njegov otac nije položio svoj život i njegovo djetinjstvo. Tog policajca zbog uništenja državne ploče, kažu, treba izbaciti iz državne službe, dok policajac, carinik ili drugi državni službenik koji je bio sudionik oružane pobune i dalje treba služiti na diku hrvatske pravne države i poštovanja prava nacionalnih manjina!?
Naravno da nije problem u ćirilici i da samo oni koji ne oskudijevaju s nedostatkom empatije, vukovarsku patnju mogu na tako plitak način svoditi isključivo na pismo i političku manipulaciju. Odnos prema ćirilici u Vukovaru baš ništa ne govori o odnosu prema Srbima u Zagrebu, Rijeci ili Splitu, pa ni u Vukovaru, već o percepciji odnosa dijela srpske manjine u Vukovaru i okolici prema zločinima koji su se tamo dogodili.
Ako ti život moga bližnjeg, moji osjećaji i moja kultura nisu vrijedni poštovanja, zašto bi ja poštovao tvoju kulturu, tvoje pismo, realna je logika društvenih odnosa. Zašto bi pravo pripadnika većine da sazna gdje mu je njegov najmiliji, ili da dobije satisfakciju u osudi zločina, a u čemu očekuje pomoć srpske manjine, bilo manje vrijedno od prava manjine na službeno korištenje manjinskog jezika. Većina mora s posebnom pažnjom voditi računa o pravima i osjećajima manjine, ali taj odnos ne može biti jednosmjeran jer je u tom slučaju osuđen upravo na ono što se sada događa u i oko Vukovara.
Manjinska prava ne mogu služiti nastavku veličanja velikosrpske politike, a ni politici koja se pretvara u etnobiznis, kako je svojedobno rekao predsjednik Ivo Josipović za politiku Milorada Pupovca, dodavši: “U mnogim područjima Hrvatske vodi politiku nacionalnih sukoba niskog intenziteta. Tek toliko da Srbima pokaže da trebaju zaštitnika poput njega”.
Ne igrajte se vatrom
Razuman, iskusan i inteligentan političar, a sve te osobine dr. Milorad Pupovac ima, umjesto što je svoju reakciju intonirao gotovo prijeteći poručivši protivnicima ćirilice “Ne igrajte se vatrom!”, iskoristio bi ćirilicu u Vukovaru upravo za iskorak prema dijalogu i istinskom suživotu. Kako bi si Srbi i Hrvati i u Vukovaru jedni drugima rekli sve, i što treba i što ne treba. Jer to je problem Vukovara, nedostatak dijaloga, zlokobna šutnja još od onda kad je zapravo stalo vrijeme i život u tom gradu mučeniku i potom započeo život dvaju paralelnih svjetova, od kojih svaki ima svoju povijest, svoje junake, svoje nadgrobne spomenike poput onog koji Borovo selo smješta “na srpsku zemlju” pa je 16 godina nakon što je postavljen iznenadio i hrvatskog premijera Zorana Milanovića na nedavnim razgovorima sa Stožerom za obranu hrvatskog Vukovara, Epitaf na ćirilici veliča “junaštvo” Vukašina Vule Šoškoćanina zapovjednika pobunjenika u Borovu selu koji se na srbijanskoj televiziji hvalio kako je ubio hrvatske policajce. Prema jednom izvadku iz novina Šoškoćanin je i prije ratnih sukoba govorio:
Račan je nas Srbe izdao
“Mi Srbi smo glasali za komuniste (Savez komunista Hrvatske), ali nas je Ivica Račan izdao” pa su oni formirali svoju stranku, a Šoškoćanin im je govorio: “Hoćemo da živimo kao ljudi, nećemo da budemo nacionalna manjina u svojoj zemlji, na svojoj djedovini! Tuđman srlja u ustaštvo, i vjerujte da će doći vrijeme da se latimo oružja”. Stoga ne čude izgredi mladih vukovarskih Srba na košarkaškom prvenstvu u Vukovaru koji su očito hranjeni pričama o “junacima” koji su pali boreći se za “srpsku zemlju”. Još lani srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić je novinaru Frankfurter Allgemeine Zeitunga koji mu je rekao kako se Hrvati, za razliku od Srba ne žele vraćati u grad, rekao: “Zato što je Vukovar bio srpski grad. Nemaju šta da se vrate”. I naravno da je onda ćirilica došla kao sol na vukovarsku ranu. I da je tada važno, kakvog li apsurda pa i svojevrsne ucjenjivačke pravde u tomu, da je propust popisa stanovništva, koji je i Milanović potvrdio, što nije popisano 468 nestalih osoba. Inače 427 Srba prelazi potreban postotak u ukupnom stanovništvu Vukovara za stjecanje prava na službeno korištenje ćirilice. Kad je pak o poštivanu pravne države, kad se baš na obespravljenom Vukovaru toliko inzistira, onda je pravedno i inzistiranje na primjeni članka 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina koje se moraju primjenjivati sa svrhom razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivost i dijaloga s hrvatskim narodom, te obostranog poštovanja. Dakle, svega onoga čega u Vukovaru nema.
Ako je prije “dvadeset i koju godinu, Hrvatska bila domovina Nikole Tesle, a nakon što mu je usred Gospića 1991. spomenik dignut u zrak, ona to više nije”, neki dan piše Miljenko Jergović u Jutarnjem listu. Povučemo li analogiju, što je onda Vukovar danas onima koji su ga razorili, a koji unatoč tomu danas žive u tom gradu i onima koji se još uvijek ne mogu pomiriti s tim da je to hrvatski, a ne srpski grad. Može li njima Hrvatska biti domovina, a ako ne može, koji je smisao ćirilice kao njihova prava!? Ćirilica u njihovim rukama samo je oružje.
“Ćirilica je jedna metafora za mržnju koja neprestano postoji”, za T-portal.hr rekla je dr. sc. Ljiljana Gehrecke koja vodi Europski dom Vukovar, koja kaže kako traumatiziranim ljudima s kojima su radili nikad nisu spominjali pomirenje i opraštanje.
“Oni su nemogući bez prevladavanja i nestanka mržnje, straha i krivice, tih triju emocija koje ubijaju”, protumačila je.
Taj strah od ponavljanja povijesti prisutan kod obiju strana, koliko god se pojedinci s obje strane u Vukovaru ili mi izvan njega trudili potpirivati vatru, održava tamošnje paralelne svjetove. Vjerojatno se u tom strahu krije i odgovor na pitanje koje je na HTV-u u “Nedjeljom u 2” postavila književnica i rođena Vukovarka Ivana Simić Bodrožić. Primijetivši kako je Vukovar “neprirodno miran grad zadnjih 20 godina u odnosu na ono što mu se dogodilo”, čudila se što nitko ne postavlja pitanje kako je to moguće s obzirom na to koliko je ljudi poginulo. Doduše, tko uopće postavlja bilo kakva pitanja o Vukovaru. Tko se uopće ozbiljno bavi Vukovarom osim nas ostrašćenih novinara i političara, koji to činimo sporadično, selektivno i površno? Ali, čak i puko propitivanje hrvatske istine o Vukovaru, ni danas ne prolazi bez sukobljavanja. Politička optužnica Manolićeve komisije protiv branitelja Vukovara još uvijek je službeni saborski dokument. Tek je preklani odlikovan nezaboravni glas iz Vukovara.
Što je vama Vukovar?
Što bi to uopće trebalo značiti da se Vukovar proglasi područjem od posebnog pijeteta? Dakako to nije puka svečana deklaracija, puno lijepih slova ispisanih na latinici, a posebice ne zakonski akt kojim bi se uskratila prava manjini. To bi trebao biti okvir i poticaj za puno lijepih djela, političkih, demografskih i gospodarskih jer samo to će donijeti bolju budućnost Vukovaru, gradu heroju ne samo zbog pruženog otpora u ratu već i zbog svega što je izdržao i nakon rata pa i posljednjih dana. Gradu koji demografski izumire. Dok je 1991. u njemu živjelo 44.639 stanovnika, 2011. taj je broj pao na 27.683.Prema strategiji ukupnog razvoja grada Vukovara koju smo našli na službenim stranicama grada, višak je žena u dobi iznad 40 godina starosti (48 posto u dobi preko 45 godina prema popisu iz 2001.) što znači da sve veći broj žena ne sudjeluje u biodinamičkim procesima, iz čega proizlazi opasnost od depopulacije. Tu se navodi podatak da je Vukovar pretrpio ratnu štetu od 9,5 milijardi kuna. Oko 60 posto objekata je uništeno, a 30 posto oštećeno. Glavni izvor prihoda Vukovaraca je rad (23 posto) i mirovina (27,4 posto). Postotak visokoškolovanih je 8,9 posto (državni prosjek je 12,3 posto).
Pomirenje, obnova, suživot trebali su biti komparativne prednosti Vukovara u pridobivanju sredstava iz europskih fondova.
Je li ikad itko bilo koju Vladu ili političkog moćnika iskreno i ozbiljno izrešetao pitanjima, ne samo onim strateškima koja se navode u citiranoj studiji, od toga kako privući investitore, povećati zaposlenost i poboljšati poslovnu klimu, izgraditi komunalnu infrastrukturu i opskrbu, kako izbjeći zamku “ratnog turizma”, već osobito: Što je vama Vukovar? Koliko ste i što učinili za nj? Je li vas sram što su Vukovar i vukovarsko-srijemska županija na samom dnu po razvijenosti u Hrvatskoj? Zašto ste zaboravili na Vukovar?
