Još kazaljke oronule ure, koja se od siline detonacija nakrivila na
zidu podruma porušene vukovarske pošte, nisu prevalile ni polovicu
drugog sata osamnaestog dana u studenome 1991. kada je Ivan Kovač zvani
Braco, šef telekomunikacijskog tima koji je na to mjesto postavio
zapovjednik obrane grada Vukovara Mile Dedaković Jastreb, preko
improvizirane telefonske centrale iz potpuno opkoljenog Vukovara uputio
ove riječi: "Isključite veze s Vukovarom! Više neće trebati!"
Posljednji Ivanov "halo" iz Vukovara, koji je najbolje oslikao što se
tog dana dogodilo u opkoljenom gradu, čuo je dežurni na
telekomunikacijama u Osijeku. Osim potresnih Ivanovih riječi, dežurni
iz Osijeka je u knjizi dežurstva još zapisao: "Plakali smo svi skupa!
Ivan je posljednji put javio u 1 sat i 25 minuta 18. studenoga 1991."
Tu priču o neznanom vukovarskom junaku a takvih je u Vukovaru
bilo onoliko koliko je Vukovaraca s puškom ili nekom drugom obvezom
branilo grad ispričao nam je Nikola Toth, jedan od vukovarskih
zapovjednika. Još nam je rekao kako je Ivan, jedinac hercegovačkog
doseljenika Mate Kovača iz Osoja u Posušju, odveden na Ovčaru, gdje je
pogubljen. Njegovi posmrtni ostaci identificirani su u masovnoj
grobnici šest godina poslije i, 9. svibnja 1997., na Mirogoju u Zagrebu
ispraćeni na vječni počinak.
Nemjerljiv doprinos
Svi vole Vukovar zvati gradom herojem. Ne bih imao ništa protiv
toga da nije obrnuto Vukovar je, smatram, grad heroja i ratnih
legendi. Mnogi su poginuli, ali živih još ima i teško danas možete
prošetati ulicama Vukovara, a da ne sretnete nekog heroja, običnog
malog čovjeka koji skromno živi, no koji je za obranu Vukovara dao
nemjerljiv doprinos kaže Nikola Toth, jedan od legendarnih ratnih
zapovjednika obrane Vukovara.
Jedan od njih je i Željko Hrgović, Vukovarac s Trpinjske ceste, čovjek
koji je već bio, kako kaže, na drugom svijetu i u mrtvačkom sanduku,
ali Bog mu je pružio ruku i vratio ga na ovaj svijet. Nakon mirne
reintegracije te oporavka u zagrebačkim bolnicama, Željko se vratio na
svoju Trpinjsku cestu.
Bez svoje Trpinjske ceste, na kojoj sam gledao smrt svojih
prijatelja suboraca, na kojoj sam baš ovdje ispred zapovjedništva, sada
pokraj spomen-područja s poprsjem našeg pokojnog zapovjednika Blage
Zadre, bio teško ranjen, bez svojih prijatelja i svog rodnog Vukovara
jednostavno ne mogu. Zato sam se vratio kazuje u kafiću na
Tripnjskoj cesti Željko Hrgović.
Točno dva mjeseca prije nego što je Vukovar pao, 17. lipnja, a bio je
to lijep i sunčan dan, Željko je s dva policijska specijalca iz
Zagreba, na Trpinjskoj cesti u vojnoj kampanjoli krenuo na srpski tenk.
No neprijatelj je bio brži od njih te je granatom pogodio autobomil u
kojem su se vozili. Njegovi suborci nisu preživjeli udar granate i
požar koji je izazvala. Njegovo beživotno tijelo ispalo je iz džipa,
oprženo plamenom koji je sukljao iz pogođenog automobila. Ležao je tik
uz Trpinjsku cestu, baš kod zgrade zapovjedništva. Svi su mislili da je
i on mrtav, a onda je netko zamijetio da Željko daje znakove života.
Kaže da u najduljoj vukovarskoj ulici, koja je poznata kao groblje
tenkova JNA, nema hrvatske kuće koja nije dala barem jednog junaka,
običnog čovjeka koji je, kada je napadnut Vukovar, uzeo pušku u ruke i
stao u obranu svoga grada i zemlje.
U proteklih 15 godina ispričano je bezboj priča o Vukovaru, njegovim
braniteljima, njihovim zapovjednicima, brojnim sudbinama ljudi koji su,
braneći svoj kućni prag, izgubili najmilije. U tri mjeseca obrane
grada, osim svakodnevnih borbi, spašavanja ranjenih, trebalo je
živjeti. A život u gradu, koji je na očigled svakodnevno nestajao pod
kišom srpskih granata, trebalo je organizirati.
Mozak obrane Vukovara bilo je zapovjedništvo, srce su mu bili
branitelji, a trbuh je bila dobro organizirana logistika kaže
Željko Sabo, jedan od mnogih Vukovaraca koji su završili u logoru, a
svoj doprinos obrani grada dali su organiziranjem logistike.
Bez struje samo dva dana
Bio je zapovjednik za proizvodnju struje, a zahvaljujući njegovoj grupi
od sedam ljudi te ljudima iz Elektroprivrede, Vukovar je tijekom
okupacije bez struje bio samo dva dana.
Uz pomoć ljudi iz Eelektroprivrede, uspjeli smo spojiti
električnu energiju iz agregata pa smo do posljednjeg dana strujom
opskrbljivali bolnicu, vodovod, kuhinju te omogućili ljudima u
skloništu da imaju svjetla i da mogu slušati radio kazao je
Željko Sabo, danas čelnik oporbenog SDP-a.
Vukovarci u opkoljenom gradu izdržali su koliko su mogli bez pomoći sa
strane. I današnji Vukovar je, gle apsurda, u sličnoj situaciji.
Vukovarci se bore s neimaštinom, nezaposlenošću, nedostatkom novca i
drugim problemima, ali teško će moći izdržati bez pomoći Zagreba.
Neznanih vukovarskih junaka u gradu na Dunavu bilo je onoliko koliko je Vukovaraca branilo grad