ned :: 7. travnja
Mediji su naveliko iskorištavali izjavu Bojana Glavaševića, sina Siniše Glavaševića, u povodu vlikoga skupa u Zagrebu protiv ćirilice u Vukovaru, na kojem su puštene neke rečenice slavnoga novinara. Među ostalim je rekao: “Bio je Vukovarac i volio je multikulturalni karakter našeg grada i prilično sam siguran da on sam nikad ne bi stao iza ove inicijative.” Rabljenje i zlorabljenje te izjave može biti vrlo privlačno i djelotvorno, jer se radi o sinu jednoga od nekoliko najvećih i najtragičnijih vukovarskih heroja. Ali bio mu sin ili mu ne bi ništa u rodu, Bojan Glavašević je citiranom rečenicom izrazio nepojmljivo proturječje, s kojim se, ako i ne bi bio protiv ćirilice, Siniša Glavašević zacijelo nikad ne bi složio. Ako je Siniša volio “multikulturalni karakter” Vukovara, taj multikulturalni karakter nije volio njega nego ga je – ubio. Pečat tom multikulturalnom karakteru davali su Srbi, a u napadu na Hrvate i ostale nije sudjelovala samo šačica Srba, u svim vrstama potpore agresoru ili u samoj agresiji i genocidu bila ih je golema većina. Koje je dokaze ta većina poslije rata pružila da i danas ne bi učinila isto? A da bi učinila, jasno je i glasno prije nekoliko godina u jednoj emisiji HTV-a rekao vođa podunavskih Srba Rade Leskovac. Koji je to, dakle, “multikulturalni karakter” Vukovara zaslužio da ga Siniša Glavašević – voli? Zar onaj koji ga je ubio i onaj koji bi ga, ako je po Leskovcu i sličnima, ponovno ubio kad bi se za to stekle okolnosti? Ako spomenuta većina Srba ima svoje kulturne simbole, među kojima je i ćirilica, onda i ćirilica pripada onom “multikulturalnom karakteru” Vukovara čija je žrtva bio Glavašević. Zašto bi bilo koji normalni kulturni Hrvat imao bilo što protiv ćirilice na kojoj su, u Srbiji i drugdje, napisana velika djela koja nisu u srodstvu sa srpskom agresijom na Hrvatsku? Ali ako se ćirilični natpisi postavljaju u stanju u kojem će oni označavati trijumf Srba koji razmišljaju poput Leskovca, trijumf Srba čiji se odnos prema Hrvatima nije promijenio, onda to doista jest, kako su isticali neki sudionici zagrebačkoga skupa, nastavak agresije a ne izraz “multikulturalnog karaktera” Vukovara kakav je Glavašević volio. Stoga je očito kako je mladi Bojan Glavašević, bit će kao pomoćnik ministra Matića Freda i pod utjecajem svoga šefa, jako dobro svladao manipuliranje frazama i mitovima kao što je “multikulturalni karakter”, misleći da te fraze i mitovi mogu poreći stvarnost. A stvarnost je ova: multikulturalnosti u pozitivnom značenju u Vukovaru nije bilo ni prije rata što je rat pokazao, niti je ima danas što pokazuje gotovo potpuna podvojenost Hrvata i Srba u Vukovaru. Stoga, na žalost, možemo reći da se sin Siniše Glavaševića usprotivio vlastitom ocu iluzijom o multikulturalnosti koja mu je oca ubila.
sub :: 6. travnja
Kako ne bi uspjela peticija bivših feralovaca
Kad sam vidio tko sve potpisuje ljevičarsku peticiju protiv podizanja križa na Marjanu i spomenika Tuđmanu u Splitu, pomislio sam – sigurno će uspjeti. Sjetio sam se s kojim je oduševljenjem nepregledno mnoštvo 1995. godine u tom gradu dočekalo Vlak slobode i dr. Franju Tuđmana, i naravno, skandiranja “Vukovar! Vukovar!” s kojim je to mnoštvo odgovorilo na predsjednikovo pitanje: “Što još da vam obećam?” Kako, dakle, ne bi uspjela peticija kad je, kako izvještavaju mediji, potpisuju i bivši novinari splitskoga “Feral tribunea”, a valjda među njima i neki novinari iz četničkih glasila u “krajini” koji su se pred “Olujom” sklonili u glasoviti splitski tjednik i u njemu počeli surađivati nekako baš u vrijeme trijumfalnog dolaska Vlaka slobode. Splićani će sigurno u njima prepoznati istinsku oporbu Kerumu, HDZ-u, pa i SDP-u, koji se nije usprotivio gradnji križa i spomenika, te peticiju masovno potpisivati.
pon :: 8. travnja
U Dajli je sporan samo sporni zahtjev Vatikana
HDZ-ov ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković vratio je državi samostan Dajla u Istri jer on Crkvi, odnosno župi sv. Ivana Krstitelja, nikad nije pripadao, a negdašnji vlasnici, benediktinci iz Pragle u Italiji, odštetu su dobili prema Osimskim sporazumima. Ama baš ništa u tome nije sporno. Sporan je samo protuzakonit zahtjev Vatikana da se taj samostan vrati talijanskim benediktincima i sporna je odluka njegova povjerenstva, u kojem je bio i kardinal Bozanić, koje je slijedilo i potvrdilo valjanost takva zahtjeva. Takvo što Kuharić nikad ne bi učinio, kao što Tuđman ne bi dopustio rasprodaju nacionalnih bogatstava i pad u dužničko ropstvo. Naputak za povjesničare: treba bitno razlikovati Kuharićevo i Tuđmanovo patriotsko vrijeme od vremena europskih i vatikanskih podanika Račana, Mesića, Sanadera, Josipovića i Milanovića.
uto: : 9. studenog
Baštinici povlastica iz komunizma kao narikače
Sjećam se prosjaka koji su iz dalekih brdskih sela dolazili u nešto imućnija imotska sela uz polje, redovito su naricali zbog gubitka nekoga iz obitelji, zbog pomora stoke ili su izmišljali da im je izgorjela kuća. Dakle, nekoga su ili nešto žrtvovali kako bi štogod isprosili, a na njih me podsjećaju hrvatski ljevičarski filmaši, kazalištarci i drugi baštinici povlastica iz komunizma koji također za svoje žrtve traže društvenu naknadu. Samo što su njihove žrtve – Hercegovci, Domovinski rat i hrvatski branitelji, desničari, Crkva i drugi mračnjaci. Pa se nisam začudio kad sam pročitao kako najviše državnih milijuna iz fondova dobiva Dalibor Matanić, jedan od vodećih crvenih filmskih esteta koji rasistički demonizira Hercegovce i druge “Židove”. Zamišljam ga kako prema fondovima što ih uvijek drže ljevičarski gazde hita na čelu kolone u kojoj ga kao u “Prosjacima i sinovima” s trorbama na leđima slijede Vinko Brešan, Hrvoje Hribar, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Oliver Frljić i drugi takmaci u smišljanju gubitka bližnjih, pomorene stoke i izgorjelih kuća na junačkom ideološkom bojištu s unosnim protivnikom.
čet :: 11. travnja
Iznad Sabora je samo Bog, a bogme i – Milanović
Svojedobno je neke novinske komentatore Sanaderova despotska vladavina navela da opovrgnu poznati usklik Šime Đodana: “Iznad Hrvatskog sabora je samo Bog!” Jer je iznad svega, pa i iznad Sabora, bio Sanader. Dostojno ga je u tom opovrgnuću naslijedio Zoran Milanović. Ustavnu odredbu iz 114. članka: “Vlada je odgovorna Saboru” on je jednostavno obrnuo pa glasi: “Saborski su zastupnici odgovorni predsjedniku Vlade”. Otkad je premijer, svakog je oporbenog zastupnika koji ga je nešto pitao pozivao na odgovornost tako što mu je kopao po biografiji, po novčaniku, po podrijetlu, po pameti... Tako je bilo i ovoga tjedna, s jednom novošću – srdit je napustio sjednicu Sabora. Svaki korak kojim je to učinio bio je gaženje samodršca po Ustavu!
pet :: 12. travnja
Kako pogoditi pravi omjer ocrnjivanja dr. Tuđmana
Ministar Željko Jovanović navijestio je izradu novih, u svemu boljih udžbenika. Reagirao je i na jadikovke izdavača koji se boje da će udžbenici biti puni grešaka jer se rade na brzinu. Rekao je da je riječ o samo jednom nakladniku, “Školskoj knjizi”, pa ako će njezini udžbenici biti puni grešaka, povjerenstvo će ih odbiti. Začuđuje nedostatak ministrova razumijevanja za “Školsku knjigu”, jer njezin vlasnik Ante Žužul, koji je i vlasnik beogradskog BIGZ-a, mora brinuti i o udžbenicima za srbijansku djecu. Kao takav, morat će i odvagnuti treba li u hrvatskim udžbenicima povijesti više ili manje nego dosad ocrnjivati dr. Franju Tuđmana, a to također stvara nervozu i povećava rizik od grešaka.
