Toga 18. studenoga prije 18 godina, u sablasnoj povorci razorenim ulicama izmučeni su Vukovarci napuštali grad. Među izgladnjelim i uplašenim licima izdvajalo se ono šestogodišnje uplakane djevojčice u plavom kaputiću.
Ta je slika istoga trenutka postala simbol Vukovara, a djevojčici, Željki Jurić, odredila je budućnost. – Bilo mi je samo šest godina, ali su slike užasa i razaranja i danas svježe u mojim mislima.
Proveli smo cijeli rat u naselju Olajnici, a samo smo posljednjih deset dana, koji su bili najgori, odlazili u podrum, prisjeća se Željka koja danas živi u Berku, selu nedaleko od Vukovara. Pamti lica branitelja koje je njezina majka, ranjene, previjala.
Nikada neće zaboraviti trenutak kada su iz kolone koja je napuštala grad izvukli njezina prijatelja (gardista koji joj je pod granatama donosio bombone) Aleksandra Labu, ustrijelili ga i bacili usput u ruševinu. Neposredno potom novinari su je snimili šokiranu. – Toliko je stradanja i krvi bilo oko mene da nikad neće nestati iz mojih snova... – Željka.
Prije 2,5 godina udala se. Sa suprugom Lukom Mitrovićem, braniteljem i 70-postotnim invalidom, živi u kući njegovih roditelja u Berku u kojoj je 1991. godine bio logor.
U drugom je stanju, a liječnici su joj kao termin odredili 22. studenog iako joj svi kažu da će sigurno roditi upravo 18. studenoga. Bavi se zaštitom okoliša u Ini. Još sebi nije ispunila želju iz djetinjstva – da otvori cvjećarnicu.
Odakle joj novac? Piše pjesme, već je objavila dvije knjige o Vukovaru, priprema i treću. Smrkne se kad priča kako joj majka nikada nije dobila posao, a kuća im nikada nije obnovljena iako su stizale donacije. – Profitirala je München bojna – odreže, ali ne da da joj ogorčenje pokvari sreću. A uskoro će biti – još sretnija.
Oprosti sad sam malo pre pozurio Ispravak Ti i sam znas da nisi u Pravu.