Kao da je rock-zvijezda. Ili da parafraziramo poznati film Emila Kusturice “Otac na službenom putu” koji se nakon godina sužanjstva vraća kući. Tako je izgledao povratak u Hrvatsku Ivice Todorića, nekadašnjeg Gazde, vlasnika Agrokora, hrvatske ekonomije, a neki bi rekli i države, nakon jednogodišnjeg samonametnutog izgnanstva u Londonu.
Jer Todorić se, taman na vrijeme, prije godinu dana, u trenutku kada je policija pokucala na njegova vrata i vrata njegovih 14 suradnika, sklonio u London. Dok su mu snene sinove i zeta policajci izvlačili iz toplog kreveta zbog afere Agrokor, Todorić je iz Londona poručivao da on nije u bijegu, nego na poslovnom putu.
Usud ili planirana režija
Godinu dana prošlo je od tada, a Todorić je za to vrijeme postao bloger koji je odapinjao otrovne strelice prema političkoj i ekonomskoj eliti optužujući ih da su mu ukrali Agrokor, iako im ga je on sam u ruke predao potpisivanjem lex Agrokor. Vrištao je iz Londona da je žrtva politički montiranog procesa, a u te svoje tvrdnje i(li) zablude pokušao je uvjeriti i londonske suce koji su odlučivali o hrvatskom zahtjevu za njegovo izručenje.
Sve to, pa ni skupi odvjetnici koje je predvodila Chaire Blair, supruga bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira, nije mu pomoglo. Na koncu je ipak izručen zemlji kojoj je, kako je jednom kazao, predao kompaniju koju je 40 godina stvarao.
>> Ivica Todorić nakon odbijene žalbe u Londonu
Usud ili pomno isplanirana režija, ovisno tko u što želi vjerovati, htio je da na letu za Zagreb osim Todorića budu i novinari koji su se vraćali s netom završenog turističkog sajma u glavnom engleskom gradu. I tako je ono što je trebalo biti tajno – osramoćeni povratak nekadašnjeg Gazde – postao javni reality show koji se pratio iz minute u minutu.
Slušali smo i gledali gdje je avion s Todorićem, što kaže njegova supruga koja se unucima pred novinarima zaklela da njezin muž ni novčića, od onih 1,1 milijardu kuna koje mu se stavljaju na teret, nije ukrao. Vidjeli smo i pognutu sijedu Gazdinu glavu dok je pokušavala dokučiti kako će mu izgledati prva noć u skučenoj ćeliji. Jer upravo tamo, u ćeliju remetinečkog zatvora, Todorić je odveden izravno iz aviona. Ovaj put potajice, da bi se ipak izbjegle sve one novinarske ekipe koje su ga satima strpljivo čekale u zagrebačkoj zračnoj luci.
A ono što je uslijedilo pokazalo je da je Todorićeva taktika i njegov boravak u Londonu “na jednogodišnjem poslovnom putu” vjerojatno bio dobro osmišljen potez kojim je Todorić želio izbjeći dulji boravak u Remetincu. Naime, njegova obrana odmah je zatražila da mu se ukine istražni zatvor smatrajući da su se u proteklih godinu dana promijenile okolnosti. I jesu.
Kada je prije godinu dana počela istraga za aferu Agrokor, Todorić je bio jedini od 15 osumnjičenika kojem je sudac istrage zagrebačkog Županijskog suda odredio istražni zatvor. Odredio mu ga je zbog utjecaja na svjedoke, a tih svjedoka, u Todorićevu slučaju, bilo je 17. U proteklih godinu dana svi su oni, osim nedostupnog Hansa Christiana Jacobsena, ispitani.
Okolnosti prestale postojati
Drugim riječima, okolnosti pod kojima je Todoriću određen istražni zatvor prestale su postojati. Stoga je obrana oslanjajući se na postojeću sudsku praksu u sličnim situacijama zatražila ukidanje istražnog zatvora. I odnijela je djelomičnu pobjedu jer joj je taj zahtjev sudac istrage prihvatio. No ni tužiteljstvo nije stajalo prekriženih ruku pa je zatražilo određivanje novog pritvora. Ovaj put zbog bijega.
Po njima Todorić u Londonu ipak nije bio na poslovnom putu, nego u bijegu od kandži hrvatskog pravosuđa. No iz pravnih, pogotovo odvjetničkih krugova moglo se čuti da je tužiteljski zahtjev neutemeljen jer u trenutku kada je otišao u London protiv Todorića nije bio pokrenut kazneni postupak. Samim time on nije imao nikakva ograničenja, a kada je doznao da ga se u Hrvatskoj traži, sam se prijavio londonskoj policiji.
Nakon toga bile su mu određene mjere opreza – imao je tzv. nanogicu i oduzeta mu je putovnica, morao se redovito javljati policiji, a položio je i jamčevinu od 118.000 funti. Nametnutih restrikcija Todorić se striktno držao što mu ide u prilog, no sudac istrage ipak je prihvatio zahtjev tužiteljstva pa je Todoriću odredio istražni zatvor zbog opasnosti od bijega. Todorić će stoga ipak dulje od jedne noći, kako se vjerojatno nadao, provesti u “hotelu Remetinec”, a koliko će tamo boraviti, ovisi o umješnosti njegovih odvjetnika koji bi, za početak, izvanraspravno vijeće koje će odlučivati o njihovoj žalbi trebali uvjeriti da Todorić ne namjerava bježati. Argumentaciji obrane zasigurno bi pomogla i ponuda nove, izdašnije jamčevine, jer ovu koju su sada ponudili, a bila je riječ o 118.000 funti, sud je ocijenio preniskom.
Kako će se ta situacija rasplesti, moglo bi se doznati već idući tjedan kada će se odlučivati o žalbi, no bez obzira na to Todorić ima dobre šanse da bude prvi VIP zatvorenik koji će u Remetincu kratko boraviti.
Primjera radi, bivši premijer Ivo Sanader nakon bijega i uhićenja u Austriji te izručenja Hrvatskoj, u pritvoru, koji mu se doduše isprepleo s osuđujućim nepravomoćnim presudama, proveo je gotovo četiri godine. Sreće nije imao ni Nadan Vidošević, bivši šef Hrvatske gospodarske komore, koji je pet mjeseci u Remetincu čekao da se ispitaju svjedoci u odnosu na koje mu je pritvor određen.
U sličnoj situaciji bila je i Marina Lovrić Merzel, bivša SDP-ova županica, koja je pet mjeseci čekala da se ispitaju svi svjedoci, a morala je dati i ostavku kao županica, da bi joj se dokinula opasnost od ponavljanja djela.
Svima spomenutima zajedničko je da, poput Todorića, tvrde ili su tvrdili da su žrtve političkog progona. Argumentacija je to neopravdana, a još manje dokazana, koja se posljednjih godina često čuje po hrvatskim sudnicama. Stoga nije ni čudo što je i Todorić, i to već u fazi istrage posegnuo za njom.
Sanaderu, Vidoševiću i Lovrić Merzel prikazivanje sebe kao žrtvu političkog progona nije pomoglo, a hoće li pomoći Todoriću, tek će se vidjeti. No Todorić bi od njih troje mogao učiti kako legalno opstruirati sudski postupak te postići da optužnica, kada i ako jednom bude podignuta, ne postane pravomoćna nekoliko godina.
Todorić, protiv kojeg istraga treba biti okončana do travnja 2019., nakon čega tužiteljstvo treba odlučiti hoće li podići optužnicu protiv njega i ostalih osumnjičenika, u priči o legalnoj opstrukciji postupka ipak ima jedno ograničenje koje Sanader, Vidošević i Lovrić Merzel nisu imali.
On, a ni njegova obrana neće moći tražiti da se iz spisa izdvoje iskazi svjedoka koji su ispitani u tužiteljstvu bez nazočnosti odvjetnika. Obrane to u posljednje vrijeme često traže, iako je to nešto što je uređeno ZKP-om, a sudovi im takve zahtjeve odbijaju.
Odluke sudova potvrđuje i Vrhovni sud pa cijela ta pravna smicalica služi za razvlačenje sudskog postupka i odgađanje odluke o pravomoćnosti optužnice. U aferi Agrokor tužiteljstvo je odmah na početku odlučilo da će odvjetnici biti nazočni ispitivanju svjedoka pa je budući argument s izdvajanjem tih iskaza kao nezakonitih srezan odmah na početku.
U Todorićevu spisu, koliko je poznato, nema snimki tajno snimljenih razgovora pa se ni tu neće moći tražiti izdvajanje snimki kao nezakonitih. I to je argument kojim se obrane često koriste navodeći da su snimke nezakonite jer nalozi sudaca istrage na temelju kojih su nastale nisu valjano obrazložene. Vrhovni sud sve je donedavno takve argumente odbijao, a obrane su i tako kupovale vrijeme.
Angažirana strana tvrtka
Ono što će u Todorićevu spisu vjerojatno biti najveći prijepor je financijsko-knjigovodstveno vještačenje. Riječ je o složenom postupku za koji su potrebna specifična stručna znanja, a afera Agrokor pokazala je da u Hrvatskoj nema forenzičkih stručnjaka koji bi se s tom problematikom mogli uhvatiti u koštac.
Stoga je tužiteljstvo za taj kompleksan posao angažiralo jednu stranu tvrtku, a gotovo je sigurno da će obrane pokušati osporiti budući nalaz vještaka, kakav god bio. Obrane, doduše, mogu na sud doći i sa svojim vještačenjem, no u ovoj fazi postupka to je potez koji vjerojatno neće povući. Radije će ga kao asa u rukavu čuvati za neku kasniju fazu postupka.
I tu dolazimo do najbitnijeg problema u aferi Agrokor, a to je dugotrajnost budućeg sudskog postupka. Neki odvjetnici, poput Ante Nobila, netom nakon otvaranja istrage protiv Todorića i ostalih prognozirali su da je riječ o slučaju koji će se po sudovima vući sljedećih 20 godina. Iako je to poprilično pesimistična prognoza koja ne baca lijepo svjetlo na naše pravosuđe, utemeljena je na sudskoj praksi i onom što se događa u sudnicama diljem zemlje.
Primjera radi, suđenje za aferu Spice, koja se bavila kompliciranim malverzacijama u Podravci, teškim oko 300 milijuna kuna te koja je po svojoj kompleksnosti možda najbliža aferi Agrokor, trajalo je pet i pol godina. Optužnica je bila podignuta u rujnu 2010., a nepravomoćna presuda donesena je u srpnju 2016.
Na optuženičkoj klupi sjedilo je osmero optuženika, predvođenih Damirom Polančecom, bivšim potpredsjednikom u Vladi Ive Sanadera, a spis je na koncu imao više od 50.000 stranica. U tih pet i pol godina suđenja održano je gotovo 300 sudskih rasprava, a optuženici su obrane iznosili 68 raspravnih dana. Bila su saslušana 134 svjedoka, još su četiri svjedočka iskaza pročitana, a vještak za knjigovodstvo i financije iskazivao je 22 dana.
I nakon tolikog truda uloženog u to megasuđenje, kako su ga nazvali mediji, ta priča još nije okončana jer presuda još nije pravomoćna, a ne zna se ni kada će biti.
Ako Vrhovni sud potvrdi presudu koju je donijelo vijeće zagrebačkog Županijskog suda pod presjedanjem suca Siniše Pleše, priča je vjerojatno okončana za sve aktere ili barem one koji se ne odluče za ustavnu tužbu. Ako pak presuda bude ukinuta, to će značiti novo megasuđenje, koje će također vjerojatno trajati godinama.
Slična situacija gotovo sigurno može se očekivati i kod Todorića i ostalih optuženih u aferi Agrokor, s tim da je situacija tu i složenija jer je i optuženika gotovo dvostruko više. I spis Agrokor u konačnici će brojiti desetke tisuća stranica, a vjerojatno će se saslušavati ne manje od 50 svjedoka.
Kada se tome pridodaju ispitivanje vještaka i optuženika, govori njihovih obrana te optužbe, jasno je da je riječ o postupku, ako bude pokrenut, u kojem će do nepravomoćne presude proći najmanje pet godina.
A tu je onda još i Vrhovni, vjerojatno i Ustavni sud te možebitno i Europski sud za ljudska prava. Dok priča o tome kako je Todorić oštetio Agrokor za 1,1 milijardu kuna bude pravomoćno okončana, vjerojatno će biti malo onih koji će se uopće sjećati kao je to sve i zbog čega počelo.
I to je zapravo najveća šteta koju megapostupci s VIP optuženicima čine javnoj percepciji o sposobnosti pravosuđa. Jer u Hrvatskoj pravda nije samo spora nego počesto i nedostižna, a građani godinama mogu samo sa strane gledati kako megakorupcija nekažnjeno rastače sve pore društva postavši putem, na žalost, općeprihvatljiva i hvalevrijedna pojava.
Ivica Todorić - od uhićenja do izručenja
Nije izgnanstvo već bijeg!