Možda je nekima čudno imati kuću punu prepariranih životinja, ali to je lovcima dokaz da su dobri u svom poslu. Na kraju ću barem imati uspomene, kaže Nino Frančeski (59), Brođanin koji se još od osnovne škole bavi prepariranjem životinja.
Prije 11 godina u svom je domu otvorio studio u kojem vlastitim rukama omogućava lovcima da svoje domove ukrase trofejima odstrijeljenih životinja. Jedan je od samo desetak ljudi u Hrvatskoj koji se bave tim teškim, zahtjevnim, nekome i mučnim poslom. Preparira ptice i sisavce, izrađuje dermopreparate (prepariranje samo jednog dijela životinje), cijele preparate, uređuje diorame (preparirana životinja u nekom prostoru), osmišljava izložbe…
A sve je počelo još u djetinjstvu. Lovački trofeji fascinirali su ga od malih nogu, pa kad god bi u nečijoj kući ugledao kakav lijep primjerak, ispunila bi ga želja da i sam napravi nešto čime će se moći pohvaliti vršnjacima. S prijateljima je znao otići u lov sa zračnom puškom. Nalovili bi dosta ptica, a njemu je uvijek bilo žao baciti ulov, premda mu je samo prepariranje u to doba izgledalo kao neka mistična disciplina. U njegovim dječjim očima bilo je to svojevrsno “oživljavanje mrtvih”.
– Jednom prilikom, kad mi je bilo deset godina, slučajno sam naišao na jednog preparatora u Rijeci koji je živio ispod tetina stana. Primijetio je da sam zainteresiran i odveo me u šupu kako bi mi pokazao svoje preparate. Sjedio sam pokraj njega, gledao ga kako radi i postupno upijao. I tako je počelo – govori Nino.
Slavonac se divio preparatorima koji su imali pune sobe svojih radova i želio je biti poput njih. U poslu se dugo tražio, ali je ljubav prema prepariranju prevagnula. Bilo mu je žao da trofej koji je ulovio propada.
Trofeje šalju ili sami donose
– Kada odstrijelim neku životinju, žao mi ju je baciti. Ljudi uglavnom love zbog mesa. Ja meso jedem rijetko i u lov ne idem zbog mesa, nego zbog trofeja – nastavlja Nino.
Iako ga prepariranje životinja zaokuplja odmalena, nije se uvijek profesionalno time bavio. Po struci diplomirani inženjer agronomije, Frančeski je više godina radio u lovnom turizmu, za lovne agencije i vodio strance u lov. Pri svakoj mjesečini išao je u lov na vuka ili medvjeda. Ljeti je po dva mjeseca lovio prepelice i stalno izbivao iz kuće. Trebao je biti asistent na fakultetu, ali ga je lov uvijek više privlačio. Kasnije je svoj hobi i ljubav prema lovstvu i prepariranju pretvorio u posao. Radio je u Italiji, Austriji, Njemačkoj, čak i u Americi. Znanje je usavršavao pohađajući razne seminare s kojih su mu ostale brojne diplome.
– Ispočetka sam preparirao isključivo za svoje potrebe, iz hobija. Nabavljao sam literaturu, družio se s drugim preparatorima, skupljao njihova iskustva i od svakog bih naučio nešto novo. Mene se u radionicu ne smije pustiti ni minutu jer odmah vidim kako je rađeno – smije se Nino i dodaje da je njegova osobna kolekcija tijekom godina narasla na više od stotinu komada.
Frančeskijevi eksponati krase domove širom Hrvatske, ali i Europe, od Italije i Mađarske do Belgije, Irske i Norveške. Kontakt uglavnom uspostavlja preko lovnih vodiča. U oglašavanje nikad nije uložio ni lipe, lovci mu se javljaju isključivo po preporuci. Na ogradi njegove kuće nalazi se mala, jedva primjetna pločica s nazivom njegova obrta “Taxidermy studio Frančeski”, ali njemu reklama i ne treba. Posla ionako ima preko glave i fizički ne može sve stići. Sve ide dobro uhodanim stazama. Lovci iz Hrvatske i inozemstva pošalju mu ili osobno dostave svoju lovinu koju onda on pretvara u atraktivan trofej.
– Trajanje posla ovisi od životinje do životinje. Primjerice, fazana prepariram jedan dan, dok mi za vepra treba minimalno mjesec dana. Računam tu i vrijeme koje je potrebno za sušenje, što, opet, ovisi o količini vlage. Kada eksponat bude gotov, osjećaj je lijep, ali prije toga se gadno iživciram. Često kažem ženi da mi je ovo zadnji preparat i da više neću to raditi, ali kad se ohladim, opet sve po starom.
Neki od najneobičnijih eksponata na kojima je Frančeski, s još trojicom kolega, radio u New Yorku bili su četiri-pet metara dugi krokodili, koje su preparirali za američki lanac trgovina lovačkom opremom Bass Pro Shop. Sjeća se kako ih je bilo vrlo teško preparirati, kako zbog same veličine, tako i zbog nemogućnosti kvalitetnog štavljenja kože i šivanja. Kada su ih napravili, prostorijom se širio nesnosan smrad, a oko eksponata skupljale su se muhe. Tek kad su se krokodili osušili, smrad je nestao.
Jedna od najegzotičnijih životinja koju je preparirao bio je gepard iz Namibije. Preparirao je i poprsje žirafe koje je završilo kod roditelja jednog našeg glumca, a i ličkog albino medvjeda, što je doista rijetkost. Iz njegovih vještih ruku izašle su i debele afričke antilope od 250 kilograma, konji...
– Za jednog američkog bogataša specijalno smo radili krokodila koji iskače iz vode i hvata majmuna. Bio je doista velik.
Kada ode k prijateljima u Ameriku ili zapadnu Europu, posao mu je olakšan zato što na eksponatima radi više ljudi, dok kod kuće uvijek radi sam. Bilo je zainteresiranih i za prepariranje lavova i bivola, no morao je odbiti te poslove. Veliki eksponati iz kućne radinosti su rijetki, ali u garaži ipak ima jednog velikog medvjeda čiju izradu upravo završava.
– Taj medvjed je posljednji te veličine koji ću napraviti jer me od posla već pomalo bole ruke. Liječnik mi je rekao da su moje ruke 15 godina starije od mene, od vode i svega ostalog. Jedva čekam da odem u mirovinu i smirim se. Već mi je puna kapa.
Uz velike trofeje, još su uvijek traženi i mali, poput veprovih papaka koji služe kao stalci za olovke, ili zečjih repova i šapa koji se pretvaraju u originalne privjeske za ključeve ili automobil. Riječ je o svojevrsnim suvenirima koji lovcima i ostalim građanima, prema legendi, donose sreću.
Za medvjeda i do 21.000 kuna
– Napravio sam sinu i sebi jednu zečju šapu koju sam objesio u automobilu. Očito da donosi sreću jer vozim već desetljećima, a nikada nisam imao prometnu nesreću. Stopalo divlje svinje pretvorio sam u stalak za olovke i držim ga na radnom stolu.
Među brojnim životinjama koje mu prođu kroz ruke nema kućnih ljubimaca jer, kako kaže, ne želi se bogatiti na tuđoj žalosti kao što to, primjerice, rade preparatori u inozemstvu. Klijenti su mu lovci čije kuće krase mnogi ulovi, mladi lovci koji žele sačuvati prvu ulovljenu divljač, ali i institucije, pa je tako Frančeski bio vanjski suradnik i savjetnik pri postavljanju diorama i izložaka u ustanovama poput muzeja Županijskog lovačkog saveza te Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku.
– Posao prepariranja životinja vrlo je težak, zahtijeva puno strpljenja i odricanja. Gadno je i dosta prljavo. Morate imati dobar želudac za to – priznaje.
U Hrvatskoj se malo tko želi baviti prepariranjem. Taj posao ovdje nije ni toliko profitabilan, premda su cijene na prvi pogled pristojne. Primjerice, cijena za medvjeda ovisi o njegovoj veličini. Manji košta 7000 kuna, a veliki može postići cijenu i do 21.000 kuna. Za trofej vepra treba izdvojiti između 2500 i 2700 kuna, jelena 2100, lisice 1400, tvora ili kune 850, fazana 600 kuna. Međutim, i troškovi su veliki. Na Zapadu je taj posao puno isplativiji jer se tamo može nabaviti sav materijal i oprema, dok je Nino prisiljen “kemijati” i naručivati robu u Austriji, Njemačkoj ili Italiji, budući da je kod nas nema u prodaji.
– Jedne staklene oči poput ovih koje vidite na ovoj divljoj svinji koštaju me od 12 do 14 eura, a na to još morate platiti porez i poštarinu. U Hrvatskoj ne možete nabaviti tako kvalitetnu robu, a na očima se ne smije štedjeti.
Tehnički se preparatorski posao može naučiti, a većina preparatora u inozemstvu ionako se ne bavi lovom, premda je poželjno da borave u prirodi, treniraju oko i udahnu život. A kada se Frančeski jednog dana prestane baviti tim poslom, neće biti nikoga da ga naslijedi. Iako jedva čeka odlazak u mirovinu, on će se lovačkim trofejima baviti dok je živ, ali njegova sina to ne zanima, a ni šegrta nema na vidiku, tako da će se s Nininim umirovljenjem ugasiti i njegov obrt.
a trebalo bi tu preparirati i ponekog lovca da slika bude kompletna