Generacije europarlamentaraca borile su se za demokratski legitimitet Europske unije. Za uspostavu vidljive, demokratske niti između birača, koji izlaze na izbore da bi birali svoje zastupnike u Europskom parlamentu, i predsjednika Europske komisije, najvažnije, izvršne institucije koju EU ima. Ta borba izgledala je kao da će biti bačena niz rijeku jučer u Strasbourgu, gdje se novi saziv Europskog parlamenta spremao prihvatiti Ursulu von der Leyen za predsjednicu Komisije.
Ta borba nekoliko generacija europskih političara bila je, naime, 2014. pretočena u princip biranja predsjednika Komisije između tzv. “spitzenkandidata”, vodećih kandidata koje su unaprijed, prije samih izbora, istaknule političke grupacije na razini EU. Princip “spitzenkandidata” nije bio savršen, ali bio je kakav-takav iskorak u demokratskom legitimitetu Komisije, čiji je jedan predsjednik, Jean-Claude Juncker, bio izabran po tom principu. To je, inače, princip po kojemu se biraju praktički svi čelnici izvršne vlasti u Europi, od načelnika općina i gradova do predsjednika Vlada: stranke imaju svoje nositelje lista, koji predstavljaju sebe i svoj program, i onaj nositelj čija je stranka pobijedila dobije prvi priliku da sastavi vladu.
Ursula von der Leyen je prva žena nominirana za čelo Europske komisije, savršena kandidatkinja u očima mnogih (najvažnije: u očima premijera i predsjednika koji sjede u Europskom vijeću, koje ju je i nominiralo za predsjednicu Komisije na sad već legendarnom, najduljem summitu u povijesti EU), ali gospođa van der Leyen nije u poziciji da smisleno odgovori na pitanje koje nije bezazleno, nego je, naprotiv, jedna od ugrađenih sistemskih grešaka EU koje bi joj jednog dana mogle doći glave (Uniji, ne Ursuli). To je pitanje: a tko je uopće za vas glasao na izborima?
S nesavršenim, ali ipak nešto demokratičnijim, “spitzenkandidatskim” sustavom, na to se pitanje dalo odgovoriti. Možda taj odgovor ne bi zadovoljio mnoge, možda bi se nakon odgovora dalo o tome dalje raspravljati, ali za početak predsjednik Komisije Juncker na to je pitanje barem mogao odgovoriti. Von der Leyen jednostavno ne može. Zbog toga je izložena čak i takvim situacijama da joj replika jednog Ivana Vilibora Sinčića, hrvatskog živozidaša koji o EU ne zna baš puno, zvuči potpuno na mjestu: “Nemate izborni legitimet. Kojim ste se Vi to biračima predstavljali"?
U trenucima pisanja ove kolumne rezultat glasanja o njoj kao predsjednici Komisije nije još bio poznat, ali iz rasprave se naslućivalo da će dobiti natpolovičnu većinu, sastavljenu od proeuropskih snaga pučana, liberala i većeg dijela socijalista. Izgledalo je kao da će ovaj saziv Europskog parlamenta predati Europskom vijeću ključeve Europske komisije. One ključeve kojih su se ti isti zastupnici, ili njihovi prethodnici, jedva nekako uspjeli dočepati i spremiti u svoj džep.
To je dinamika između EU institucija, a za obične ljude koji ne mare za ovu ili onu instituciju pojedinačno, nego gledaju na funkcioniranje Europske unije u cjelini, pouka nije nimalo ohrabrujuća: prvo su vas iz EU (vašim novcem, usput budi rečeno) uvjeravali da je sustav “spitzenkandidata” nešto do čega bi vam trebalo biti stalo, pa onda kad su u tome konačno počeli uspijevati, kad i odaziv birača na europske izbore raste po prvi put u 50 godina, onda vam zapravo poručuju da ste naivni što ste u sve to povjerovali. I da će se, naravno, o čelnim pozicijama u EU odlučiti iza zatvorenih vrata, a ne na biralištima. Ali, čekajte, nova velika stvar u koju će vas pokušati uvjeriti je konferencija o budućnosti Europe, koja će započeti 2020. i trajati dvije godine, pa će se na njoj smisliti nov način za jačanje demokratskog legitimiteta. To je sada novi plan. Samo da ta konferencija, dodali bismo, ne bude učinkovita kao međunarodna konferencija o bivšoj Jugoslaviji…
U političkom smislu, jasno je zašto je tko podržao ovo rješenje. Pučani su se radije odrekli principa “spitzenkandidata” nego principa da relativni pobjednik izbora (a to su oni) ima pravo dati šefa Komisije. Zadovoljili su se s time jer u jednom trenutku izgledalo je da ni to ne bi mogli dobiti. Jasno je zašto Ursulu von der Leyen podržavaju liberali, okupljeni oko francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, jasno zašto socijalisti i demokrati, koji bez obzira na protivljenje njemačkog SPD-a ipak ne žele stvarati institucionalnu krizu rušenjem prve kandidatkinje za predsjednicu Komisije.
Ali to, što sve ima smisla s aspekta političke borbe, ne znači da sve ima smisla iz perspektive običnih, nepolitičnih građana, kojima je ipak stalo do Europe, ali možda osjećaju da im te europske institucije zbog ovakvih zakulisnih igara nisu tako bliske. Kakav god bio ishod jučer u Strasbourgu, pitanje “a tko je tebe birao” ostaje jedno od ključnih pitanja za uspjeh ili neuspjeh EU kao projekta.
Tekst u opce nije smisljeno i cinjenicno objasnjen. Ono sto je receno u 30 redaka moglo se je skratiti na 1-2 retka. Nisu mi jasna propitkivanja, zasto i tko ju je izabrao? Izabrali su je EU parlamentarci a njih je izabralo njihovo biracko tijelo. Nije mi jasno propitivanje ili cak sumnja u njezin legitimitet... stvarateljima kaosa i razdora ovo samo dolijeva ulje na vatru da se EU razjedini i oslabi a i po mogucnosti razori, e onda bi nam svima bilo JAKO dobro svako sa svojim malenim diktatoom koji bi umisljao kako je VELIKI. Barm sada svi igraju po notama i to je vec jako dobro. Ili? Imate li osim opravdanog pitanja i nekakvo konkretno rijesenje? Mislim da ga niste ponudili pa ste tako odmah i sami sebe iskljucili iz argumentirane diskusije o EU i izboru vodecih ljudi.