U očekivanju sve viših cijena i zelenih subvencija, ugljik je klasični simbol “štapa i mrkve” za europske industrije koje emitiraju CO2, dok su zelena ulaganja kao odgovor bez alternative na rastuće ugljične troškovne udare, radi održivosti poslovanja i zaposlenosti – nužna. Hrvatska cementna industrija i ostali proizvođači-onečišćivači, kada bi svi ulagali u tehnologiju zarobljavanja ugljika, ukupni iznos bi vjerojatno premašio milijardu eura.
Trenutačno, pak, jedna nova tranša od 1,5 milijardi eura nudi se u sklopu drugog poziva za velike projekte u okviru Fonda za inovacije, jednog od najvećih svjetskih programa za inovativne niskougljične tehnologije. S prihodom većim od 25 milijardi eura do 2030., sve ovisno o cijeni ugljika, ovaj Fond ima za cilj stvoriti prave financijske poticaje za tvrtke i javna tijela da ulažu u sljedeću generaciju niskougljičnih tehnologija. Financira se prihodima od dražbe emisijskih jedinica iz Sustava trgovanja emisijama EU (ETS), a 1,5 milijardi eura nudi se za revolucionarne tehnologije za obnovljivu energiju, energetski intenzivne industrije, skladištenje energije, ali i hvatanje, korištenje i skladištenje ugljika, npr. u napuštene naftne bušotine.
Globalno, europsko je tržište ugljika najveće jer Europska unija ima mehanizam sustava trgovanja emisijama na liniji zelene agende i visoke letvice kroz postavljene klimatske ciljeve. Na udaljenijem horizontu je 2050. godina kao nulta godina ugljika, ali na tom putu pitanje je koliko će tvornica nestati zbog izostanka učinkovitog odgovora tj. tehnološke transformacije. Kao središnje mjesto kojim se upravlja CO2 emisijama, istodobno i ključnom alatu za učinkovito smanjenje emisija stakleničkih plinova, ETS osigurava svakom proizvođaču besplatnu alokaciju štetnih emisija, pritom svake godine sve manju, te generalno u nedostatnom obujmu s obzirom na potrebe za proizvodnjom punim kapacitetom. Za sve proizvođače koji emitiraju CO2 zato je nužna kupovina dodatnih certifikata, znači i od posrednika. Očito brokerske tvrtke, moguće i fondovi, koji koriste zaštitne alate poput hedgiranja, svojim aktivnostima utječu na cijenu ugljika, s time da je ove godine ona značajno porasla. Kako ova stavka čini ozbiljan udio u ukupnim troškovima, za proizvođače predstavlja još jedan važan cjenovni rizik, pa je multiplikator za brige kompanijskih uprava proizvođača željeza, cementa, petrokemijske industrije, stakla i čak šećera.
Redom su to važne industrije, vitalne za gospodarstvo i bitne potrošačima, pa bi stoga sam model trgovine već moguće došao pod povećalo da nije riječ o ugljiku, i to upravo zbog klimatskih ciljeva. Nema ni naznake za raspravu o eventualnoj reviziji pristupa dražbama sužavanjem tek na kupce iz bazena proizvođača, iako bi po nekima to smanjilo troškove proizvođačima, barem onima koji planiraju zelenu transformaciju, dok su s druge strane izloženi konkurenciji tvrtki izvan EU koje nemaju emisijske izdatke pa bez ikakvih zapreka mogu izvoziti svoje proizvode u Uniju, te tako i na tržištu Hrvatske uzimati svoj tržišni kolač. Za razliku od navedene intervencije u model trgovine, ove udare Europska unija nastoji riješiti tako da se od 2023. godine predviđa Cross border mehanizam kojim će se i za uvozne proizvode uvoditi plaćanje emisija, za početak parcijalno, a u punom iznosu od 2026. godine. Time se želi izjednačiti tržišnu utakmicu te položaj uvoznika dovesti u ravan s europskim proizvođačima, koji će do daljnjeg ipak imati problem s izvozom, jer će u odnosu na konkurenciju izvan EU imati veće troškove zbog plaćanja emisija.
Dodatno, europske industrije u rubnim Unijinim područjima sve su izloženije konkurenciji izvan EU, pa je tako hrvatska cementna industrija izložena konkurenciji iz BiH. Biznis po definiciji ne poznaje granice, a zbog transportnih troškova, te inputa u vidu rastućih cijena energenata, moguće sve više će imati orijentaciju prema najbližim, ujedno troškovno dostupnijim tržištima. Pandemijski učinci, inflacija i cijene energenata dovode industrije na istoku i jugoistoku EU u sve teži položaj na unutarnjem tržištu. Nezahvalna je situacija u kojoj hrvatski veliki izvoznici na tržištu izvan Europske unije neće biti ravnopravni, jer će oni plaćati CO2 emisije na svoju ukupnu proizvodnju, dok će proizvođači izvan EU plaćati samo za one proizvode koje izvoze u Uniju. Preko rušenja konkurentnosti zapravo onemogućuje se njihov izvoz. Za ishod postoje barem dva scenarija, ili će po ovoj logici jedino europski potrošači plaćati skuplje cijene, ili će imati jeftiniju robu iz uvoza na štetu domaćih proizvođača, dok će se dio tvornica u pogođenim industrijama vjerojatno zatvoriti, a ostat će samo najbolji.
Kakve zelene subvencije šta vam je . Doduše u ovoj ludoj "ekonomiji" moguće je i to shr.nje. Nekome tko zarađuje pravo bogatstvo jer svakodnevno spali tone toksičnog otpada , plastike i kojekakvih kemikalija i u neslućenoj mjeri zagadi okoliš i atmosferu vi bi još dali subvenciju ? Treba ga po džepu opaliti i suditi mu za uništavanje Zemlje !