Subota 26. rujna - Srbi bi se ujedinili kao dvije Njemačke
“Slavni” srbijanski ministar obrane Aleksandar Vulin napokon je sa svoga i Vučićeva velikosrpstva skinuo i posljednji obzir. Kaže: “Vučić nije samo predsjednik Srbije, nego svih Srba. Dosta smo se ispričavali za Veliku Srbiju” a da “smo imali hrabrosti da u dvije bivše Jugoslavije nacrtamo i kažemo gdje živimo, ne bismo danas o ovome pričali”. No “velike sile nikada nisu dozvolile Srbima da se ujedine... teritorijalno ujedinjena Njemačka nije nikome problem, ali politički ujedinjeni Srbi jesu”. A s velikosrpskim apetitima, koji znače ujedinjenje s Republikom Srpskom, obrušio se i na Crnogorce koji prijete da će zabraniti Srpsku pravoslavnu crkvu, i na Makedonce koji grade svoju Crkvu na temeljima SPC-a, i na Hrvate koji su “dovukli Borisa Miloševića na Kninsku tvrđavu... kako bi pokazali da Srbi iz Hrvatske nisu dio ovog političkog prostora”, dio velike Srbije, to jest “srpskog sveta” koji gradi Vučić. Za ostvarenje Vučićeva koncepta potrebno je oružje i novi Slobo, a kako nema nikakva izgleda da Srbi uspiju novim agresijama, koje bi završile kao i one iz 1990- ih, Vulinu, Vučiću i drugima ostalo je samo da nacrtaju svoje želje.
Nedjelja 27. rujna - Tko je bio presudan u Parizu 1946. godine
Peđa Grbin i Željko Kolar na HTV-u uglas brane petokraku na riječkom neboderu, jer “ako umjetnost neće provocirati, tko će”, a “živimo u slobodnom i demokratskom društvu”. Grbin još reče: “Da nije bilo zvijezde petokrake, pitanje je bi li Rijeka i Istra bile dio Hrvatske”, a Kolar dodaje kako bi “petokraka mogla biti instalirana i kod njega u Krapini”. Znači li to da bi se Grbin i Kolar mogli naći među onima koji su s petokrakom na čelu razarali Vukovar? Znači li da bi ponovili stravu Golog otoka, progone tisuća ljudi, ubojstva političkih emigranata u inozemstvu, a sve je to rađeno pod petokrakom? I tko je zaslužan što je Istra dio Hrvatske? Pa istarski svećenici, poput Bože Milanovića i Miroslava Bulešića, koji su na mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine dokazivali i dokazali da je većinsko stanovništvo u Istri hrvatsko. A kako im je petokraka zahvalila? Tako što su Grbinovi prethodnici svećenika Miroslava Bulešića, koji je potpisao Spomenicu hrvatskog svećenstva u Istri kao glavni argument za Saveznike u Parizu, u ime petokrake zaklali u župnom dvoru!!! Gdje je uz te činjenice Grbinu i Kolaru sram, kako imaju hrabrosti pojavljivati se pred hrvatskom javnošću i biračima?
Ponedjeljak 28. rujna - DORH je samo jedna strana u slučaju Kovačević
Odvjetnik Dragana Kovačevića Ivo Farčić odlučno tvrdi da je njegov branjenik nevin, da mu imovina nije nerazmjerna novcu koji je zarađivao, da i DORH tek kao o sumnji govori o mitu koje je navodno primio i da je priča o famoznom “klubu” prenapuhana, da je to privatno vlasništvo u kojem se točilo piće koje se nije naplaćivalo, pa zašto bi se izdavali računi. Odvjetnik kao i svi drugi – nastoji što uvjerljivije iskupiti svoga klijenta. Ali i DORH je samo jedna strana u cijeloj priči o aferi Janaf te ne bi bilo prvi put da osumnjičeni ima puno manje grijeha nego što tvrdi tužiteljstvo (ako ih uopće ima), i nego što ih mediji senzacionalistički razglašavaju. U ovakvim slučajevima nemoguće je zaustaviti utrku novinara u traženju pojedinosti koje će najviše kompromitirati osumnjičenika, predstaviti ga kao najveće društveno zlo i u njemu vidjeti sve nepodopštine vlasti ili iz blizine vlasti o kojima se svakodnevno govori. Tako Kovačević nije samo žrtva mogućih nedjela koja je možda učinio nego i silne žeđi za prokazivanjem kriminala povezanog s politikom u “potpuno korumpiranoj Hrvatskoj”. Jednako je velika žrtva i njegova obitelj koja mora podnositi to svakodnevno blaćenje.
Utorak 29. rujna - Novi otklon od civilizacije u Beogradu
Hrvatska ulica u Beogradu više ne postoji, vlasti rekoše: “Sa zadovoljstvom smo je preimenovali.” Jer: “U našem glavnom gradu ulice bi trebali imati oni gradovi i one zemlje koje poštuju Beograd”. A Beograđani su nas toliko poštovali da su tenkove koji su išli na Hrvatsku zasipali cvijećem. Zapravo, Beograd i ne zaslužuje da ima hrvatsku ulicu pa je uklanjanje toga naziva prirodno. Da je ostao, moglo bi se pomisliti da smo u nekom prijateljstvu ili kulturnoj srodnosti s Beogradom, a to nije istina. Tim činom vlasti glavnog srbijanskog grada još jednom su se odmaknule od zapadne civilizacije, od Europe, ali se i Hrvatska odmaknula od Istoka. Ako brišu hrvatsko ime iz naziva ulice, Srbi ne prestaju svojatati hrvatsku povijest, kulturu, pisce... Kad je tako Matica srpska na ćirilici objavila knjigu drama “srpskog pisca” Marina Držića, dubrovačka povjesničarka književnosti Slavica Stojan napisala je kako se “zbog toga ne treba uznemiravati jer sada imamo državu koja štiti i naše granice i naše kulturne vrednote”, dok je jedan čitatelj dodao kako “narod koji nema romaniku, nema gotiku, nema renesansu, nema barok, ‘mora’ posezati za tuđim bogatstvom”. I brisati mu ime.
Srijeda 30. rujna - Plenkoviću u Varivodama nije imao tko zviždati
Ima i onih Hrvata kojima se neće svidjeti Plenkovićevo sudjelovanje na komemoraciji u Varivodama, gdje je izrazio sućut obiteljima žrtava te “duboko žaljenje zbog teškog zločina počinjenog ovdje prije 25 godina”. No ima još više Srba kojima se također neće svidjeti to sudjelovanje, jer je rekao: “To nikada nije bila politika hrvatske države ni vojnog vrha, a posebno ne predsjednika Tuđmana, već samostalni čin pojedinaca, vojnika ili civila. I to jasno potkrepljuju i zapisi iz rasprava na sjednicama tadašnje Vlade, iz kojih se vidi da je ovaj zločin odmah osuđen.” Plenković je još naglasio kako je taj zločin u suprotnosti s proglasom predsjednika Tuđmana koji je 4. kolovoza pozvao građane srpske nacionalnosti na dotad okupiranim područjima “da ostanu kod svojih kuća i, bez bojazni za svoj život i svoju imovinu, dočekaju hrvatsku vlast, uz jamstvo da će im se dati sva građanska prava”. Tako je govorio hrvatski predsjednik i tako je “sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu”, kako ga, prema Haagu, optužuju neki drugovi u Hrvatskoj. Nismo čuli da je u Varivodama bilo negodovanja zbog Plenkovićeva dolaska i govora, bit će zato što tamo nije bilo Katarine Peović i Kreše Beljaka.
Četvrtak 1. listopada - Povijest se ponavlja, nova okupacija Crne Gore
Mediji u Crnoj Gori i susjedstvu pišu o popisu stanovništva u toj državi koji bi je mogao pretvoriti u srpsku provinciju. Prosrpske stranke, Srpska pravoslavna crkva i Srbija žele da se najmanje 40 posto stanovnika izjasne kao Srbi te da se broj Crnogoraca smanji na 25 do 30 posto pa bi bili – manjina!!! Popis je dogodine, no Srbi su već počeli kampanju. Crnogorski mediji pišu da je na djelu nova aneksija Crne Gore, a crnogorski predsjednik Milo Đukanović izjavio je da će se suverenost države, “ako treba, braniti i u šumi”. Povijest bilježi da su Srbi 1918. okupirali Crnu Goru, srpske su se snage iskrcale kod Budve i Bara radi tobožnjeg oslobođenja zemlje premda su je oslobodili crnogorski komiti. Srpski vojvoda Živojin Mišić u svojoj je zapovijedi rekao da je Crna Gora okupirana i da se u njoj srpska vojska ima ponašati kao u okupiranoj državi. Izbio je Božićni ustanak i građanski rat potrajao je do 1925. Uslijedio je progon pristaša crnogorstva te je spaljeno 6000 domova, pa Đukanovićeva izjava da će zemlju, “ako treba, braniti i u šumi” potvrđuje kako se ponavlja dramatičnost iz vremena prije stotinjak godina. Srbijanskom teroru prema susjedima nikad kraja.
Petak 2. listopada - Zašto više cijenimo EU nego Vladu
Čitamo jedan paradoksalan tekst s naslovom i podnaslovom – “Hrvati više vjeruju Europskoj uniji nego svojoj Vladi. 23 posto ispitanika žalilo se da njihovo kućanstvo jedva spaja kraj s krajem, i tu je Hrvatska prva na ljestvici.” Istraživanje je proveo Eurofond iz Dublina, a na ljestvici od jedan do deset hrvatski su građani svoju Vladu ocijenili s 2,9, dok su vodstvu EU dali ocjenu 4,2. Vijest je paradoksalna zbog jednostavnog razloga što je pad Hrvatske prema dnu europskih ljestvica kad je riječ o gospodarstvu, potrošačkoj moći i standardu stanovništva, a uspon prema vrhu na ljestvicama siromaštva počeo nakon ulaska Hrvatske u EU koji smo “proslavili” ili proslavili 2013. Paradoks se još većim čini kad se zna da je EU Hrvatima bila tako “omiljela” te ih je manje od trećine glasalo za članstvo u EU. Podaci Eurofonda ne mogu sneveseliti vedru družinu iz Banskih dvora koja je to zadovoljnija što je u Hrvatskoj stanje gore, što bi mogao biti i jedan od razloga za osjetno veću ocjenu Bruxellesu nego Plenkovićevoj Vladi. A razlog bi mogao biti i u tome što je EU mit i autoritet, za razliku od hrvatske Vlade kojoj dobre ocjene daju samo ministri i premijer.
VIDEO: Zoran Milanović o aferi Janaf i istrazi
1945-e su Hrvatskoj nepravedno oteti Bosna, Hercegovina i Srijem