Ugledni arhitekt Davor Mateković jedan je od onih ljudi za koje ne možete pogriješiti u odabiru termina za intervju. Njegova vila Issa Megaron, pa Hiža u Zagorju, Stone House, kuća Galeb, dovoljni su za razgovor. K tome, prostorno planiranje i urbanizam ponovo su, što je svakako dobro, postali medijskom i javnom temom, predmetom rasprave svih građana. Može se reći da se arhitekti i urbanisti vraćaju u fokus javnosti iz kojeg su proteklih godina bili pomalo izgurani od lokalne i nacionalne politike koja je često u ovom području donosila odluke koje mogu imati dalekosežne posljedice. Arhitekti i urbanisti struke su bez kojih se jednostavno ne može i neće moći s obzirom na društveni razvoj koji se danas promišlja potpuno drukčije nego prije, primjerice, prije 50-ak godina. I zato – intervju s Davorom Matekovićem.
Često od vaših kolega čujemo kako prečesto nove građevine nemaju ništa lokalno, da kao takve mogu stajati na bilo kojem drugom mjestu u bilo kojoj drugoj državi. Slažete li se s takvom tvrdnjom?
Istina je da se često robuje globalnim trendovima arhitekture i pokušava je se ugurati u bilo koji kontekst. Uz predanost analizi, istraživanju i promišljanju “starog” i “novog” naravno da se može istodobno biti suvremen i “lokalan”, jedno ne isključuje drugo, ali moraju se sintetizirati oba elementa. Prožimanje suvremenog i lokalnog konteksta daje slojevitost, omogućava kompleksnost što bi trebalo činiti suvremeno arhitektonsko djelo.
Nadovezujući se na prvo pitanje, vaša zagorska kuća dobila je puno priznanja do sada. Kako ste došli do ideje o njezinu oblikovanju, jeste li možda pomislili da smo gotovo pa ostali bez tradicijske arhitekture?
Ideja koja stoji iza Hiže ideja je o bezvremenosti materijala i postulata graditeljskog naslijeđa. Naša je želja bila da na suvremen način pokušamo interpretirati autohtonu nastambu zagorskog kraja. Htjeli smo dokazati da su pojedini prirodni materijali bezvremenski, da je njihova bit istovjetna, da je njihova primjena i danas moguća u ostvarivanju suvremenih arhitektonskih tendencija te da samo o načinu njihove primjene ovisi njihova suvremenost. Ne može se govoriti da je tradicijska arhitektura nestala. Pitanje je samo kakva je njezina suvremena interpretacija.
Čini nam se da je veliki problem današnjeg urbanizma i arhitekture prostor, odnosno loše prostorno planiranje?
Razvoj grada kreće od urbanog planiranja, pogotovo ako je riječ o novim dijelovima grada. Kvalitetan urbanizam podloga je za dobru arhitekturu. Individualni projekti mogu odskakati kvalitetom od svoje okoline, ali ako mislimo na šire obuhvate, zone i kvartove imajući na umu sveobuhvatni napredak arhitekture, onda moramo razumjeti da ona počiva na kontekstu i međusobnim odnosima koje utvrđuje dobar urbanizam. Problemi u gradnji koji su proizašli iz tranzicijskog vremena očituju se u nesagledavanju širih zona u korist interesnih mikrolokacija – pojedinačnih zahvata.
Isti je problem u planiranju i lociranju novih naselja koja se često grade bez javnog prostora. Što mislite o tome?
Ako pod javnim prostorom smatramo da je to prostor u službi građanstva ili javnosti, onda svako novoformirano naselje mora imati javni prostor, jasno definiran i pomno projektiran. Urbanizam nakon Drugoga svjetskog rata dao je niz pozitivnih primjera gdje su jasno definirane zone javnog prostora i zone stanovanja kao npr. u novozagrebačkom naselju Zapruđe. Danas, u nemogućnosti realiziranja novih kvalitetnih planova, izgubio se javni prostor kao vrijednost.
Problem je i kad je riječ o važnim javnim objektima za koje dosta često čujemo da su na potpuno pogrešnim lokacijama, a u tom kontekstu najčešće se spominju MSU, Arena i neke slične građevine. Što mislite o tome?
Do takvih situacija dolazi upravo zbog rješavanja pojedinačnih mikrolokacija mijenjanjem planova prema trenutačnim potrebama investitora, bez analitičkih procesa svih struktura i urbanističkog vizionarstva. Bez obzira na to gdje se gradi, treba postojati razumijevanje konteksta. Analize programa, konteksta i karaktera prostora moraju se sintetizirati u konačno rješenje i oblikovati arhitektonskom kreativnošću – to je univerzalni pristup koji odgovara svakom prostoru. Iako je arhitektura ovisna o lokaciji, veći je problem njezina kvaliteta, tj. nedostatak kvalitete.
U tijeku je rasprava o izmjenama Generalnog urbanističkog plana Grada Zagreba kojima je predviđena prenamjena prostora Velesajma i Hipodroma. Jasno je da ti prostori sada stoje neiskorišteni, no isto je pitanje je li ono što su do sada mediji objavljivali pravo rješenje za njih. Što biste vi napravili s tim prostorom?
Problem Velesajma i Hipodroma postoji već dulje vrijeme, od širenja Zagreba i prelaska tadašnjih gabarita urbanog tkiva, kad su ti sadržaji bili na marginama grada, a danas predstavljaju vrijedan prostor buduće središnje gradske cjeline. Sada se samo pojavom konkretnih investitora problematika aktualizirala. Nije sporno da se Hipodrom treba premjestiti na prikladnu lokaciju, a da u prostoru Velesajma treba zadržati samo ono što ima arhitektonsku vrijednost, prenamijeniti ga i oživiti u sklopu neke nove funkcije. Pitanje je samo u kojem se smjeru grad treba razvijati. Današnji prostor Hipodroma i Velesajma zaslužuje sveobuhvatnu javnu raspravu, u koju će svojom stručnošću biti uključeni svi relevantni čimbenici – arhitekti, urbanisti, sociolozi, ekonomisti, građani... Potrebno je napraviti dobru analizu i koncept novog prostora koji bi trebao biti jedna od strateških točaka budućeg razvoja grada. Prije toga trebalo bi riješiti pitanje toka i kontroliranog vodostaja rijeke Save. Ovisno o tome i tek tada može se dati odgovor na pitanje hoće li ta zona u budućnosti biti zona gradnje ili zelenila i rekreacije.
Jeste li upoznati s izmjenama zakona koji reguliraju struku, ako je vaš odgovor potvrdan, što mislite o tim izmjenama, je li medijska buka doista bila opravdana?
Uvijek nastojimo pratiti promjene regulative jer nas se to direktno tiče. Komora arhitekata s pravom traži promjene u prijedlogu zakona te podržavam njezine napore i intenzivne aktivnosti u svrhu zaštite struke i očuvanja strukovne autonomije. Za očuvanje digniteta struke nužno je da Komora bude tijelo neovisno o trenutačnoj politici i ekonomskim interesima
Je li puno novca doista nužno za kvalitetnu arhitekturu ili su to neki drugi čimbenici? Koliko uopće investitor utječe na konačni izgled projekta?
Za kvalitetnu arhitekturu nije nužan velik novac, povijest nas uči da se s malim budžetima mogu dobiti kvalitetne i inovativne građevine. Novac nije jedino mjerilo kvalitetne arhitekture jer tu su i ostali čimbenici: lokacija, regulativa, program... S druge strane, bez znatnih financijskih sredstava nema uporabe novih tehnologija, materijala i različitih inženjerskih rješenja. Investitor je taj koji zadaje budžet, a umješnost arhitekta je da sa zadanim napravi najbolju moguću arhitekturu.
Odakle je došla ideja za kuću na Visu koja je također jedno od vaših uspjelijih ostvarenja?
Koncept Issa Megarona proizlazi iz prve impresije na lokaciji – sinergije zatečene prirode i mora u daljini. Ovdje gradimo u praznom prostoru koji se ne može svesti na granice parcele, ovdje je genius loci cijeli Mediteran. Kuću koncipiramo po principu Sokratova megarona, prve pasivne kuće. Kako nijedna planska intervencija ne može biti bolja od onog što je podarila priroda, maksimalno je uklapamo u okoliš, u prirodu, da ona postaje praktički nevidljiva u zatečenoj biokulturi, viškom ambijentu. Tako topografiju praktički ne mijenjamo, a intervencija u tzv. djevičansku prirodu postaje nezamjetna.
Kako napreduje projekt Šalata? Vrlo je ambiciozan, no i s nekim nasljednim problemima poput dosta komplicirane prometne povezanosti s centrom grada Zagreba.
Šalata je vrlo zahtjevan, kompliciran i osjetljiv projekt i zbog svoje pozicije, tradicije i memorijske vrijednosti te velikog očekivanja građanstva. Trenutačno smo u fazi razrade projektne dokumentacije. Treba napomenuti da mi radimo samo projekt novog zatvorenog bazenskog kompleksa. To je samo jedan segment sportsko-rekreacijske zone na Šalati, dok se sveobuhvatna rekonstrukcija očekuje u budućnosti, kada će se rješavati i problematika prometa u mirovanju.
Što se dogodilo sa Sveticama? Od velikog projekta koji je imao smisla sada je ostao prostor koji tek obrisima podsjeća na Svetice osamdesetih godina. Što biste tamo napravili sada kada se odustalo od nogometnog kampa?
Projekt je vrlo ambiciozno predstavljen, ne samo kao dugoročno rješenje za nogomet i različite atletske discipline, nego i kao prostor za širu javnost i građanstvo. U jednom trenutku, gotovo na samom početku realizacije projekta, i Hrvatski nogometni savez i Grad iz nama nepoznatih razloga izgubili su interes za nastavak projekta. Sad je tamo ledina i vjerojatno će u budućnosti biti proširenje nekog od sportskih sadržaja vezanih za cjelokupni potez sportske zone Maksimir. Taj koncept ovisi o mnogočemu, a posebno o budućnosti sadašnjeg Dinamova stadiona.
Na čemu sada radi Proarh? Imate li neku posebnu želju nešto projektirati ili doraditi u sadašnjim vizurama naših prostora?
Trenutačno radimo na tridesetak projekata na različitim lokalitetima. Dosad smo projektirali mnoge tipologije, vrlo raznolike, zahtjevne, u različitim mjerilima i ambijentima. Više od projektiranja nekih novih tipologija željeli bismo da se u budućnosti realiziraju neki od naših već projektiranih važnih projekata.
