Radio je neprekidno sve od kraja 19. stoljeća pa do umirovljenja pred početak Drugog svjetskog rata, a s jednakom je strašću i žarom projektirao tvornice i stambene blokove te zgrade od velikog značaja i svečane dvorane. Stoga ne čudi da se za zagrebačkog arhitekta židovskog podrijetla Ignjata Fischera kaže da je zaslužan što barem pola modernog Donjeg grada hrvatske metropole izgleda onako kako ga današnje generacije poznaju.
Za shvatiti Da bismo shvatili koliki je njegov značaj i kakav je utjecaj imao, dovoljno je stati na Trg bana Josipa Jelačića i pogledati uokolo. Zgrada Gradske kavane gdje je danas Johann Franck, Gradska štedionica u kojoj je Zagrebačka banka, nekadašnja palača Jugoslavenske banke, odnosno danas Croatia osiguranje, prolaz Harmica kojim je spojio glavni trg i Dolac, ali i zgrada Name na početku Ilice – sve s potpisom Ignjata Fischera. A to je samo početak impresivnog popisa građevina na kojemu se nalazi i zgrada Satiričkog kazališta Kerempuh, Dolac, Dječja bolnica u Klaićevoj, cijeli prostor oko Hrvatskog narodnog kazališta, odnosno današnji Trg Republike Hrvatske, dio Trga žrtava fašizma...
No unatoč svemu što je u Zagrebu napravio, Fischer i njegov rad dugo godina nisu gotovo uopće bili istraživani ni valorizirani, a tome je na kraj odlučila stati povjesničarka umjetnosti i kustosica zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt Marina Bagarić. Ona je 2010. godine doktorirala upravo na radu Ignjata Fischera, a godinu kasnije objavila je veliku monografiju.
– Istraživala sam više od pet godina, tražila sam podatke po raznim arhivima, stupila sam u kontakt s njegovom obitelji... Kada sam krenula, nisam znala iza koliko zgrada Fischer stoji pa me i samu iznenadilo koliko sam ih otkrila – objašnjava Marina Bagarić. Prije njezina rada, bilo je, naime, poznato oko 40 građevina koje su se pripisivale Fischeru, a sada ih je na tom popisu više od stotinu.
– On je bio genijalan arhitekt i imao je nevjerojatnu radnu energiju i entuzijazam. Od 1897. do 1938. godine stvarao je mnogo izrazito važnih kuća za Zagreb ako se sudi i po stilu i po namjeni – govori Bagarić te ističe kako je Fischerov atelijer, posebice u međuratnom razdoblju, bio jedan od najvažnijih i najcjenjenijih u Zagrebu.
No njegova četiri desetljeća duga karijera počela još 1890-ih godina kada su glavni arhitektonski atelijeri u Zagrebu bili Hönigsberg & Deutsch, Pilar, Mally & Bauda, Eisner & Ehrlich, Prister & Deutsch, Gjuro Carnelutti i Ivan Plochberger. Tada mladi arhitekt Ignjat Fischer vratio se u Zagreb nakon školovanja u Beču i Pragu, a prvi zapisi o njegovu radu mogu se pronaći u jednom oglasu iz 1896. godine.
Stambene i trgovačko-stambene zgrade u Donjem gradu počeo je projektirati godinu dana kasnije u atelijeru koji je u Zagrebu vodio s češkim arhitektom Antonínom Hrubýjem, a s vremenom je na popis svojih projekata dodao poslovne objekte, hotele, bolnice, kino, robnu kuću, a pronađeni su čak i njegovi nacrti za projekt javnih kuća.
Fischer je početkom 20. stoljeća otvorio svoj samostalni atelijer, a ostalo je povijest. Možda najznačajniji podatak jest da je Ignjat Fischer u Zagreb doveo nov i inovativan sadržaj karakterističan za velike metropole. U Ilici je projektirao prvu zgradu kina koje se tada zvalo Apollo, a danas je riječ o zgradi u kojoj se nalazi Satiričko kazalište Kerempuh.
Također, njegova je prva moderna robna kuća u Zagrebu koja je nekada nosila naziv Kastner & Öhler, a danas se na toj lokaciji nalazi Nama. Početkom prošlog stoljeća bila je među najmodernijima u Europi, a posebno je hvaljena zbog prekrasno uređenog interijera. I po tome je Fischer bio poznat, a još jedan od projekata zbog kojeg su mu se divili bila je Gradska kavana na Trgu.
Fischer je 1908. godine projektirao i prvu privatnu polikliniku, odnosno sanatorij u Klaićevoj ulici, a ta se zgrada smatra jednim od remek-djela tadašnje arhitekture. Za trg ispred Hrvatskog narodnog kazališta s Meštrovićevim Zdencem života i danas se kaže da je jedan od najljepših u Hrvatskoj, a jedan od najznačajnijih nalaza Marine Bagarić jest da je Ignjat Fischer bio jedan od arhitekata koji su sudjelovali u gradnji zgrade Unutarnjeg odjela Zemaljske vlade na Markovu trgu, odnosno današnje zgrade Hrvatskog sabora.
Pa, iako je Fischer najviše utjecao na današnju sliku Zagreba, nije gradio samo u metropoli već ima i mnogo drugih zgrada diljem zemlje, najviše na obali. Upravo je on u Tisnom 1909. sagradio prvu vilu s ravnim krovom u Dalmaciji, a tu su i moderne vile na Murteru, hoteli u Novom Vinodolskom i Bakru... Ignjat Fischer zbog svog je statusa narudžbe primao iz cijele Hrvatske, pa i šire te je bio jako popularan i tražen.
– Bio je vrsni poduzetnik koji je znao s investitorima i jako se držao rokova. Zbog toga je bio popularan među klijentima, investitorima i bankama, ali tadašnja likovna kritika i povjesničari umjetnici nisu ga mazili – govori Bagarić. Kritičari su ga prije Prvog svjetskog rata svrstavali u grupu secesionista, a između dva rata projektirao je u duhu kasnog historicizma i umjerenog modernizma.
– Zagreb je 1920-ih u novoj Državi Srba, Hrvata i Slovenaca postao pravo poslovno središte. Moto gradske uprave na čelu s gradonačelnikom arhitektom Vjekoslavom Heinzelom bio je “raditi i graditi”, a najzaposleniji na gradnji moderne metropole bili su arhitekti secesijske epohe – Hugo Erlich, Ignjat Fischer, Viktor Kovačić, Rudolf Lubynski, Dionis Sunko... – ističe u svojoj monografiji Marina Bagarić i dodaje kako je Fischer bio izrazito politički i društveno aktivan. Obnašao je, naime, funkciju gradskog zastupnika, a bio je i blizak prijatelj s gradonačelnikom Vjekoslavom Heinzelom s kojim je dijelio struku. Također, bio je član slobodnih zidara u Zagrebu, a za njih je i projektirao ložu u Nazorovoj ulici na broju 24 koja je danas privatna zgrada.
- Fischer je znao da treba imati dobre društvene kontakte ako želi biti do bar arhitekt i zato je bio jako aktivan – kaže Bagarić koja je istražila i njegov privatni život. Doznala je da je ljubav prema arhitekturi naslijedio od oca, građevinskoga poduzetni ka Samuela Fischera koji se u Zagreb doselio sa suprugom Annom iz Poljske. Ne zna se kada je to točno bilo, no Ignjat Fischer rođen je 1870. u Zagrebu gdje je pohađao Kraljevsku veliku realku. Tada se još zvao Nathan, a ime je promijenio 1897. godine s prelaskom na katoličanstvo. Samo dva dana potom oženio se plemkinjom Helenom Egersdorfer, kćeri Kolomana Egersdorfera, uglednog gradskog zastupnika i vijećnika Kraljevskog stola Sedmorice. Obiteljsku kuću imali su na adresi Demetrova 3 gdje je bio otvoren i Fischerov atelijer, a imali su dvije kćeri. Ivana je bila prva hrvatska dirigentica, a Marija Magda lena udala se za Ivana pl. de Dominisa, inače kazališnog glumca koji je igrao i u prvim hrvatskim filmovima. Njih dvoje imali su petero djece, no s obzirom na to da su živjeli u ino zemstvu, nitko od Fischerovih unuka danas više nije u Hrvatskoj.
– Kada sam istraživala o Fischeru, jako su mi puno pomogli podaci iz arhiva o njegovoj kćeri Ivani, tu su čak i neka njihova među sobna pisma – govori Marina Bagarić. Upravo se iz sjećanja Ivane Fischer doznaje kako je njezin otac preminuo nakon Drugog svjetskog rata.
– Otac mi je bio židovskog podrijetla te je bio zatvaran iako je bio stariji od 70 godina. Od posljedica tih progona teško je obolio te je umro 1948. – zapisala je, a postoji i podatak da u povodu njegove smrti nije napisan ni jedan nekrolog.
Magazin Hrvati i Židovi nalazi se u prodaji!
Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...
Velika vecina Hrvata kroz povijest a i danas nije imala i nema nikakvih problema u suzivotu sa Zidovima. Zbog toga su mnogi obicni gradjani u Hrvatskoj skrivali zidove u doba vladavine podanicke NDH i tako ih spasili. Nazalost, ti istiti ljudi im nisu mogli spasiti otetu imovinu i nekretnine pokradenu od komunistickih pljackasa. Ti pljackasi su tokom pola-stoljetne vladavine kompletno promijenili originalno posten mentalitet Hrvata tako da i danas u 25 godina staroj "demokratskoj" RH ti kumrovecko-komponirani Hrvati na vlasti ne pokazuju nikakvu namjeru da isprave nepravdu i vrate svu otetu imovinu Zidovima i ostalim Partijinim "neprijateljima naroda"..