U prosincu 2017. bio sam u Beogradu na prvom koncertu što ga je Ivo Pogorelić ondje održao nakon tri desetljeća odsutnosti iz grada u kojem je rođen i u kojem je započeo glazbeno školovanje. U poduljoj reportaži objavljenoj u Večernjem listu nastojao sam opisati veliko uzbuđenje koje je u beogradskoj kulturnoj i glazbeničkoj javnosti izazvao nastup velikog hrvatskog i svjetskog umjetnika na pozornici Kolarca.
Meni je osobito dirljivo bilo uzbuđenje mladih ljudi i glazbenika koji nikada nisu imali priliku gledati i slušati Ivu Pogorelića uživo, a koji su o njegovoj posebnosti i genijalnosti slušali priče svojih roditelja, pa čak i baka i djedova. Bila je to reportaža o koncertnoj dvorani nabijenoj osobitim emocijama i o ovacijama ushićene publike na nogama koju je maestro Pogorelić nagradio na rijedak način tako što je kao dodatak ponovio cijeli drugi stavak Chopinova Koncerta za klavir i orkestar u f-molu koji je te večeri svirao uz Simfonijski orkestar RTS-a pod ravnanjem maestra Bojana Suđića.
U čitavom tom velikom tekstu dopustio sam si tek jednu jedinu glazbeno-kritičarsku rečenicu o interpretaciji Chopinove skladbe. Ta je rečenica glasila: “U usporedbi s izvedbom prije dva tjedna u Zagrebu, ova je interpretacija bila osebujnija, s osobito nježno i pažljivo izrađenim perlama ukrasa drugog stavka koji je Pogorelić pred beogradskom publikom odsvirao dva puta”. Utoliko me je više prenerazio način na koji je tu jednu moju rečenicu razumjela, doživjela i u svom komentaru ispod članka na internetskim stranicama Večernjeg lista opisala jedna čitateljica koja se predstavila samo nadimkom Istranka.
Citiravši moju rečenicu, anonimna čitateljica, ili možda anonimni čitatelj dvostruko skriven iza ženskog nadimka, napisala je: “Branimir Pofuk ne može izdržati a da ne odašalje svoju otrovnu strelicu prema Hrvatskoj i Hrvatima! Komotno je mogao bez usporedbe, ali ne, on mora izraziti svoju mržnju prema Hrvatskoj u svakoj prigodi koja mu se pruži.” Sjetio sam se tog komentara ovih dana dok sam razmišljao o sljedbenicima i poklonicima Donalda Trumpa i pokušao zamisliti kako se oni osjećaju ovih neizvjesnih dana i noći kada se ostanak njihova političkog vođe u Bijeloj kući još četiri godine čini sve teže ostvarivom tlapnjom.
Doista želim razumjeti tjeskobu, zabrinutost, uvrijeđenost i osjećaj ugroženosti koji prožima te ljude suočene s mogućim porazom njihova kandidata u demokratskom izbornom natjecanju. Citirani komentar mog teksta nipošto nije rijetka pojava i fenomen, a ja sam samo jedan od mnogih novinara kojem se, ma o čemu god i što god pisao, pripisuje ta famozna mržnja prema Hrvatskoj i Hrvatima. Sve ljude koji tako osjećaju i misle netko je naveo na takvo razmišljanje i usadio im tu vrstu osjećaja. To je posljedica desetljeća vođenja politike i stvaranja političke javnosti na način da se svako drugačije mišljenje i svaka kritika proglašava neprijateljstvom, “pljuvanjem po svetinjama”, mržnjom “prema svemu hrvatskom”.
To je ona politika koja je dovela do dubokih podjela i do radikalizacije društva, politika od koje Andrej Plenković kao predsjednik HDZ-a ovih dana pere ruke nastojeći sve to pripisati bilo kome drugom, samo ne stranci kojoj je na čelu. U nedavnoj kolumni u Novostima Viktor Ivančić je sjajno istaknuo kako se Plenković žali da mu javnost dovoljno ne honorira i ne prepoznaje “vrišteću transformaciju” koja se pod njegovim vodstvom dogodila u HDZ-u, a da istovremeno u prošlosti stranke ne vidi ništa loše. Čemu onda uopće transformacija ako je i ono do sada bilo sve pozitivno i dobro?
Širenje takvih sentimenata i izazivanje takvih podjela i antagonizama u američkoj politici i društvu nije Trumpov izum, ali to je bila jedna od glavnih značajki i ostat će jedna od najdubljih posljedica njegova predsjedničkog mandata. Svoje političke protivnike i kritičare on je mjesecima i godinama doslovno nazivao neprijateljima koji mrze Sjedinjene Američke Države, vrijednosti na kojima je zemlja utemeljena i američki način života. Nazivao ih je trovačima koji mržnju prema vlastitoj domovini i prema njenoj cjelokupnoj prošlosti i tradiciji odmalena usađuju u nove naraštaje i šire je na svim razinama obrazovnog i školskog sustava. Usput ih je proglasio i komunistima koji žele srušiti cijeli kapitalistički sustav i uništiti ekonomiju vlastite države.
U izbornoj noći predsjednik Trump je na način nezapamćen u povijesti SAD-a, bez ikakvih konkretnih dokaza, prije nego što je uopće pokrenut sasvim legitiman proces provjere vrlo tijesnih izbornih rezultata na sudovima, dodatno uznemirio svoje biračko tijelo narativom o velikoj krađi i prevari koju provode ne politički konkurenti, nego neprijatelji i izdajnici vlastitog naroda i države i same demokracije. Ono što je u tim lažima najopakije manipuliranje je kod velikog broja ljudi itekako opravdanim osjećajem zapostavljenosti, nemoći, poniženosti i isključenosti iz “američkog sna”, za što odgovornost snosi i demokratska politička elita.
Sama pojava i uspon Donalda Trumpa na tržištu političkih ideja i emocija, a pogotovo njegova pobjeda na predsjedničkim izborima prije četiri godine, posljedice su neispunjenih obećanja, otuđenosti i zatvorenosti u bjelokosne kule moći prethodnih političkih garnitura na vlasti. No, za Trumpa je sve to jedan veliki televizijski reality-show, područje na kojem je on u cijeloj svojoj poduzetničko-poslovnoj karijeri bio najuspješniji. Kada mu predsjednička emisija bude skinuta s programa, on će već naći načina izliječiti svoj povrijeđeni monumentalni ego. Ali, njegovi sljedbenici nastavit će živjeti s vrlo stvarnim osjećajima tjeskobe, straha, poniženosti, ogorčenosti i mržnje. To se liječi desetljećima.
To je reality show za sve Amerikance i cijeli svijet. Kako drugačije nazvati Bidena koji trčkara po pozornici?... Obama se sveo na PR i manekena Bijele kuće, ništa drugo... Trump je bio dočekan na nož od većine medija, počevši od CNN-a na dalje. Nije on sijao mržnju, on je bio poput slona u staklarni, ali demokrati su se povezali s ekstremima, samo da naštete Trumpu... Poticali su antife i rasne nerede, a za sve su okrivljavali Trumpa. Tko će sad ugasiti sve to? Te grupe traže krvi i demokrati to moraju dati kao nagradu za podršku... Netko mora visiti, netko mora biti Pedro, a sad je najlakše "objesiti" Trumpa.