Nemate razloga biti nezadovoljni, sve smo vas, bez iznimke, strpali u zatvor – tako bi moglo glasiti metaforičko tumačenje prvih reakcija u Hrvatskoj na odluku Suda pravde u Luksemburgu, koji je poslodavcima dopustio da zaposlenicima zabrane nošenje svih svjetonazorskih obilježja – vjerskih, političkih, filozofskih... I što hoćete, ne zabranjuju se vjerske slobode i njihove manifestacije u javnosti, nego samo na radnom mjestu. Dakle, samo na radnom mjestu, dvije trećine svoga dnevnog života (izuzmemo li spavanje), ne smijete biti kršćani, muslimani, židovi, konzervativci, socijaldemokrati... Dvije trećine dnevnoga života vama je izbrisan identitet.
Ako ne smijete nositi obilježja, ne smijete se ni prekrižiti, a ne dao Bog da vas uhvate u molitvi. Ili da s kolegom na poslu komentirate zakone pojedinih država o pobačaju, ili o tome treba li ili ne treba tolerirati poklič “za dom spremni!” na nogometnim stadionima, pa izrazite svoje oduševljenje ili zgražanje. Ili da se prepirete oko Kantova kategoričkog imperativa ili Heraklitova aristokratizma. Još ako na poslu imate stranke pa biste ih izrazima svoje vjere mogli iritirati – marš iz moje tvrtke!
I ako se, kao što su činile naše bake kad su ujutro odlazile na njivu, prekrižite pri odlasku na posao ili na ulazu u zgradu ili pogon u kojem radite, a netko vas prijavi jer ste mu u prolazu pokvarili dan – nadrapali ste.
Vi ste, dakle, na radnom mjestu nitkovi bez svoga Boga i svoga mišljenja, upregnuti samo u rad za poslodavca, u njegovo dobro poslovanje i u profit. A profit ne trpi duhovne vrijednosti, on je najviša, jedina religija, jedini bog, jedini svjetonazor.
Kad ovih dana čitate o humanitarnoj katastrofi u nekoliko zemalja, o tome kako su deseci milijuna ljudi na rubu smrti od gladi, onda znajte da je njihova tragedija manje ili više posredno utkana u taj profit.
U posljednjem broju “Glasnika Srca Isusova i Marijina” crni svećenik iz afričkog Benina Odilon Singbo na službi u Hrvatskoj kaže kako je njegova siromašna domovina sretna jer nije bogata, jer nema naftu kao susjedna Nigerija, u kojoj zapadni profiteri izazivaju krvave sukobe kako bi se što jeftinije dokopali crnog zlata.
Priča Singbo o zapanjujuće skladnom suživotu muslimana i katolika, o tome kako su biskupi najzaslužniji što je, otprilike kad i u nas, komunizam srušen, ali bez krvi i sukoba.
U Beninu Zapad nema posebnih interesa, u Nigeriji izaziva klanja, i to rade isti bezbošci kakvi su u Luksemburgu donijeli presudu o zabrani svjetonazorskih obilježja na poslu. A koje je bilo svjetonazorsko obilježje muslimanke zbog koje je donesena spomenuta odluka? Zamislite užasa – marama, hidžab na glavi. Mogli bismo se pitati – kakva je to strava zabraniti nositi neki komad odjeće, i to odjeće, doživljavao se on kao vjersko obilježje ili kao ukras, koja ženu čini lijepom, ljupkom, mističnom i dostojanstvenom!? Mnogo čudesnijim bićem u najboljem smislu te riječi od žena s često idiotskim zapadnjačkim frizurama kojima se teži što većoj deformaciji koja zapravo oslikava deformirani moral svijeta bezboštva i profita. Luksemburška zabrana nije samo kršenje ljudskih prava nego i nešto mnogo gore – nastojanje da se iz svijeta rada definitivno isključi svaka svetost i svako izražavanje osobnoga, da u njemu ostane isključivo radnik ili službenik kao gola funkcija potpuno podređena interesu i zaradi poslodavca.
Zamislite ženu kojoj je lančić s križem oko vrata srastao s njezinom ličnosti te je i dio njezina tijela i ukras i vjerski simbol i duhovna orijentacija, pa da mora svaki dan bez njega na poslu osjećati prazninu i ništavilo na koje je poslodavac prisiljava!
Ova sramotna presuda je utoliko i priznanje da je zapadni svijet nasljednik svih totalitarizama dvadesetog stoljeća, onih koji su svoja znakovlja isticali kao najveće svetinje, a znakovlja svjetonazorskih protivnika doživljavali kao najveća svetogrđa. Zabrana kršćanskih, muslimanskih, židovskih..., pa i drugih duhovnih i političkih obilježja ista je kao nacističke, fašističke i komunističke zabrane – ona, poput Staljina i Hitlera, nasuprot jednom svjetonazoru, religiji poslodavca i profita, neprijateljskim proglašava sve druge. Ona je samo obratna, a po zlobi ista kao praksa u nacističkoj Njemačkoj, u kojoj su Židovi morali biti označeni, a sada je cijeli zaposlenički svijet označen ukidanjem svih oznaka!
>> Poslodavac može zabraniti maramu, ali samo ako zabrani i križ i druge simbole
