Moj 55-godišnji brat je hrvatski branitelj. Dragovoljac i HRVI, ranjen na prvoj crti bojišnice topovskom granatom, koja je njegova prijatelja i suborca i ubila. Sastali smo se kao obitelj da bismo proslavili Novu godinu. No od bjesomučne pucnjave koja traje danima, slavlje nam je propalo. Jer zbog svega toga što se događa vani, moj je brat ponovo proživio tragediju i pucnjavu u kojoj mu je poginuo prijatelj. Nije se mogao smiriti, pa smo morali pozvati Hitnu da mu nešto da za smirenje.
- Zbog te pucnjave koja je dopirala izvana, moj jednogodišnji unuk stalno plače, a psi su mi izbezumljeni. I sada, nakon svega, pitam se kakvi smo mi to ljudi!? Bešćutni i sebični. U ovoj zemlji nema ni najmanjeg suosjećanja prema drugim bićima koja se boje, koja su izbezumljena od pucnjave. Zašto se dopušta da netko slavi gruvajući, a drugi zbog tog divljaštva završavaju na hitnoj? Imam više od 60 godina. Moja obitelj i ja oduvijek smo izuzetno držali do Božića i slavili Novu godinu. U crnom komunizmu nije se pucalo i moram reći da su Božići bili prelijepi, nježni, tihi, slušale su se božićne i starohrvatske pjesme, a Novu godinu slavili smo veseleći se i plešući. Nitko se nije bojao. Danas moj brat spava sediran, moj unučić je od straha i uznemirenosti već dva puta povraćao, a psima smo dali tablete za umirenje. U ovoj zemlji uvijek netko živi na račun drugoga, pa eto i veseli se na račun drugoga. I baš ga briga, važno da se on zabavi. Čak je i u Italiji zabranjena ovakva divljačka pucnjava jer su ljudi shvatili da zabava manjine nije vrijedna straha ostalih...” Napisao je to u postu ostavljenom na web stranici Prijatelja životinja jedan revoltirani građanin kojem je dozlogrdilo da proslava Nove godine ili nekog drugog blagdana zvuči kao boravak na bojišnici.
I taj građanin nije jedini koji smatra da svi imaju pravo na zabavu, no ne način da se ometa mir onih drugih. On, kao i mnogi poput njega, ne vidi nikakva razloga da se pobjeda neke hrvatske sportske družbe, dolazak Nove godine, vjenčanje ili neki drugi radostan događaj proslavlja zaglušujućom pucnjavom iz svega i svačega. I nije stvar samo u tome da je bacanje petardi ili pucnjava iz mahom neregistriranog, odnosno ilegalnog oružja, neka vrsta zvučnog terora, već je stvar i o tome da je takvo ponašanje počesto i – opasno.
Tko u to ne vjeruje, neka pogleda statistike MUP-a, iz kojih proizlazi da je tijekom zadnje akcije “Mir i dobro” – riječ je o akciji koju MUP provodi od polovine prosinca do početka siječnja zadnjih 26 godina, a cilj joj je smanjenje ozljeda zbog nestručnog rukovanja pirotehničkim sredstvima – ozlijeđeno 14 osoba, od čega tri teže. Među tih 14 ozlijeđenih osoba bilo je i šestero djece, a situacija nije bila ništa bolja ni godinu ranije, kada su za vrijeme akcije “Mir i dobro” ozlijeđene 23 osobe. Među njima je bilo petero djece mlađe od 14 godina, a najmlađe ozlijeđeno dijete imalo je samo četiri godine. Kada se sve to zna, nije ni čudo što su Prijatelji životinja inicirali peticiju kojom žele zabraniti uporabu pirotehničkih sredstava svih kategorija tijekom cijele godine, osim u slučaju kada se radi o organiziranim i najavljenim proslavama.
Dođe mi da vrištim
Da u ovoj zemlji ima mnogo onih koji razmišljaju na sličan način, svjedoči i podatak da je peticiju potpisalo 65.000 građana, prije no što ju je Luka Oman, predsjednik udruge Prijatelji životinja, predao MUP-u, odnosno ministru Davoru Božinoviću. Dugogodišnje apele javnosti konačno su čuli i u MUP-u, pa su tako nedavno u javnu raspravu uputili izmjene Zakona o eksplozivnim tvarima te proizvodnji i prometu oružja.
Prema prijedlogu izmjena zakona, potpuno bi se zabranila upotreba svih vrsta petardi tijekom cijele godine, pa i tijekom božićnih i novogodišnjih blagdana. Zakon čije se izmjene sada pripremaju pooštren je prije dvije godine i tada su njime ukinute petarde i redenici više, tzv. F3 kategorije, a u prodaji su ostale samo petarde i redenici slabijeg intenziteta pucanja kategorije F2. Sada bi i te petarde bile zabranjene za prodaju građanima, dok bi ostala pirotehnička sredstva kategorije F2 i F3 koja služe za manje vatromete, i dalje bila dopuštena za prodaju građanima starijima od 18 godina, i to od 15. prosinca do 1. siječnja, s time da bi se smjela koristiti od 27. prosinca do 1. siječnja. Hoće li predložene izmjene zakona dovesti i do promjene svijesti građana, u smislu da se zaglušujuća pucnjava iz svega i svačega više ne koristi za slavljenje raznih prigoda, teško je reći. Pogotovo kada se u obzir uzmu višegodišnji podaci iz MUP-ove akcije “Manje oružja, manje tragedija”.
Riječ je o akciji koju MUP provodi od 1. rujna 2007. te kojom poziva građane da bez ikakvih sankcija policiji predaju oružje koje čuvaju kod kuće. Iz MUP-ovih podataka proizlazi tako da su građani od početka akcije do kraja prošle godine MUP-u dragovoljno predali ukupno 5092 komada automatskog oružja i 326.334 komada rasprskavajućeg oružja iz kategorije zabranjenog oružja te 8714 komada iz kategorije dozvoljenog oružja. Osim toga, građani su od rujna 2007. do lani dragovoljno policiji predali i ukupno 5.358.289 komada streljiva i 5270 kilograma eksploziva. Količina je to naoružanja koja bi bila dostatna za naoružanje neke omanje vojne jedinice, no pravo je pitanje jesu li Hrvati doista toliko ludi za oružjem da ga drže po kućama ili je stvar u nečem drugom.
– Kada čujem da su Hrvati ludi za oružjem, dođe mi da vrištim. To jednostavno nije točno, iako se u medijima stvara sasvim drukčiji dojam. Kada kažete da su ljudi tijekom akcije “Mir i dobro” vratili više od pet milijuna komada metaka, to izgleda puno. No ipak ovisi iz koje perspektive gledate. Jer netko tko se bavi streljaštvom, može za treninge i natjecanja u kratko vrijeme potrošiti i do 50.000 komada streljiva. Također, kada navedete podatak da su ljudi dragovoljno predali oko 5000 komada automatskog oružja i to zvuči puno, no trebate znati ono što u MUP-u nikada ne govore, a to je da se većina tog oružja vraća kada je neupotrebljiva, odnosno neispravna – kaže Dubravko Gvozdanović, sudski vještak za oružje i balistiku.
Pojašnjava da je jedini egzaktni podatak koji može govoriti u prilog ili protiv kolokvijalnih navoda da su Hrvati ludi za oružjem, podatak o broju izdanih oružnih listova te podatak o broju registriranog oružja. On tvrdi da taj postotak u Hrvatskoj ne prelazi četiri posto, što, smatra, nije puno. Je li tome doista tako pokušali smo provjeriti u MUP-u, no traženi podatak nismo dobili uz obrazloženje da se iz registriranog oružja trebaju izdvojiti policija, vojska i zaštitarske službe, odnosno oni koji po prirodi svog posla moraju imati oružje.
No prema podacima MUP-a, koji su javno objavljivani prijašnjih godina, potkraj 2017. u Hrvatskoj bilo je registrirano 266.885 komada oružja. Od te su brojke fizičke osobe posjedovale 259.615 komada oružja, a pravne osobe, odnosno tvrtke 7270 komada. Vlasnika oružja u Hrvatskoj tada je bilo 103.903, a od 266.885 komada registriranog oružja, 176.011 komada odnosilo se na dugo vatreno oružje, 90.874 komada na kratko vatreno oružje. Istodobno, bio je izdan 132.131 oružni list za držanje i nošenje oružja i 69.596 oružnih listova za držanje oružja. Do nerazmjera između broja osoba koje imaju dozvolu i broja oružnih listova dolazi zbog toga što se na svaki oružni list mogu registrirati tri komada oružja.
Iz tih starih MUP-ovih podataka ispada da je Gvozdanović u pravu, a on upozorava na još jednu stvar, o kojoj se, kako tvrdi, malo govori.
Obavještajni rad
– Svaki put kada se počne pričati o oružju, dođe se do zaključka da se treba postrožiti zakon o oružju. Što je apsurdno jer se pooštravaju uvjeti za one koji legalno posjeduju oružje. S druge strane, 99 posto raznih zločina i terorističkih napada počini se s ilegalnim oružjem koje se ne smije posjedovati, a to nitko ne kontrolira. A može se riješiti samo dobrim operativnim i obavještajnim radom policije na terenu – kaže Gvozdanović.
Ima i zanimljivu teoriju zašto Hrvati drže oružje u kući.
– Mislim da se u velikom broju radi o oružju koje je zaostalo iz Domovinskog rata, pa su neki ljudi s tim oružjem i emotivno povezani. Dosta tog oružja je i legalizirano, a imate i kolekcionare. S druge strane, ima nešto i u mentalitetu koji prevladava na ovim prostorima. Države su stalno razoružavale ljude, a kada bi došli ratovi ljudi su se sami morali naoružavati. Poučeni iskustvom iz prošlog rata, ljudi vjerojatno ne žele vratiti oružje jer možda misle da bi im ponovo moglo zatrebati. Problem je što nikada ne znate hoće li netko, pritisnut nekom nedaćom, prodati to oružje na crno, pa će biti iskorišteno za nešto ilegalno. I tako se ponovo vraćamo na policiju, čiji je posao da kontrolira situaciju s ilegalnim oružjem. Umjesto toga, svakim se izmjenama zakona sve rigoroznije ide na one koji legalno posjeduju oružje, a to nije pravi način za rješenje tog problema – zaključuje Gvozdanović.
Ni jedan drugi način nemam za obranu od tuđih pasa. Doma mi je dvorište konstantno izaxrano ima u svakom momentu bar 3 go.na, svaki dan mi po dvorištu defiliraju psi koji se sami šetaju. Vrata radnje di prodajemo i prehrambene proizvode zapiša dnevno bar 20 pasa, koje vlasnici puste tako da im odmotaju povodac, i puste ih daleko od sebe.. Samo mi je žao šta ove najjače kojih sam se uspio domoći, nisu još bar 4 puta jače!!!