Svi trebaju jednako raditi, imati jednake dužnosti i jednaka prava. Nitko ne smije prisvojiti veća prava ili nametnuti silu... Tako je Mato Lovrak opisao Zadrugu Ljubanovac u “Vlaku u snijegu”, i danas obveznoj lektiri osnovne škole.
Da to ne bude samo priča, bajka, nego oaza u realitetu u kojem svi jednako ne rade, nemaju ista prava, a ni dužnosti, danas u Hrvatskoj pokušavaju osigurati 1302 zadruge sa 21.462 člana i 2744 zaposlena. Samo je lani osnovano 47 novih, od toga najviše u Zagrebu.
Prije točno mjesec dana svoj doprinos razvoju humanijeg društva dala je jedna od njih, Humana Nova, otvaranjem outlet dućana na zagrebačkom Žitnjaku; mjesta na kojem mahom rade oni koji iz različitih razloga svoja prava nisu uspjeli ostvariti ili su ih, negdje usput, izgubili...
Među njima su osobe s invaliditetom, donedavni beskućnik, “teško zapošljive” osobe koje su preboljele ozbiljne bolesti ili se protiv njih još bore, volonteri i – Tajson, mladi osuđenik koji svoju kaznu, umjesto u zatvoru, služi na probaciji, okružen dobrom energijom osoba koje smatraju da svi zaslužuju svoju šansu. Alternativa iz koje se spasio od takvog je miljea miljama daleko.
– Ovo je zapravo ideja Ivana Božića koji je prije pet godina utemeljio zadrugu Humana Nova u Čakovcu i predložio mi da pokrenem istu u Zagrebu. Prije šest mjeseci uspjeli smo u tome i nakon pola godine borbe za novac kojim bismo platili prostor i prve zaposlenike, traženja prostora, eto nas – dućan je tu. No, tek smo sad na početku – kaže Roman Danko, upravitelj Humane Nove Zagreb, sociolog koji kormilari s nekoliko projekata istodobno i nijedan nije “sociološki”, ali za svaki treba biti prilično dobar sociolog, psiholog i – financijski ekspert.
Jer mu novac, koji definitivno nije njegov pokretač u ovoj priči, treba da zaživi to društveno poduzeće koje uključuje one za koje društvo nije našlo drugog načina da provede ono na što se u raznim misijama i vizijama, strategijama i projekcijama, konstantno poziva – inkluziju.
– Treba nam samo 1000 kuna dnevnog prometa da pokrijemo minimalne troškove i zadržimo zaposlene. Inicijalni zamah omogućio nam je Grad Zagreb, na čijem smo natječaju dobili novac za tri mjeseca najma, tri mjeseca plaća prodavača i pola godine plaće upravitelja zadruge.
Šest mjeseci minimalnih plaća za zaposlene osobe s invaliditetom pokriva nam mjera “javni radovi” HZZ-a od kojeg smo dobili 97 tisuća kuna. Za šest mjeseci trebamo postati profitabilni, hm – oprezno je optimističan Danko koji, dok razgovaramo, pogledava kroz staklo prema dućanu u kojem se tog svježeg listopadskog jutra skupilo nešto više kupaca nego inače. Trže po 40 kuna po kilogramu, fer cijeni za dobro očuvanu odjeću i obuću. Onima koji ne mogu platiti, daju vaučere sa 50 posto popusta. Svako malo pokuca neki dobronamjernik koji je upravo dovezao odjeću koju želi donirati.
– Imamo je već 40 tona, donose i igračke, ponekad i posuđe, sve što im ne treba, a misle da bi nekome dobro došlo. Kad je dućan zatvoren, mogu ostaviti u kontejneru u dvorištu, nov je i čist – kaže upravitelj zadruge.
Zagrebačka zadruga funkcionira kao sortirnica, rezaonica i outlet dućan, dok se u Čakovcu odjeća i prepravlja i šiva. Ono što nije dovoljno očuvano za dućan, dijelom ide na rezanje za mehaničare koji rade s masnim strojevima i trebaju im stare krpe. Najlošija, oštećena ili prljava roba ide za potpunu reciklažu – za izolaciju automobila i kuća. Imaju i viška, trebalo bi – u izvoz, na tržište zemalja Trećeg svijeta, Indiju, Afriku...
– Donedavno se takva roba mogla izvoziti u Rusiju i Ukrajinu, sad je to tržište blokirano, a globalno je zasićeno, pa smo se okrenuli ovom koje ima niže cijene, no nama je sve bitno da održimo sustav. U Americi se samo 16 do 20 posto robe reciklira, ostalo bacaju, Europa je tek nešto bolja – objašnjava Danko te napominje da je s cipelama teže jer ih je nemoguće reciklirati.
– Ali, i one se mogu prodati ili pokloniti, čak i kad je posrijedi – samo jedna! Znate, ima puno ratnih područja...
Treba mi nekoliko sekundi da shvatim. Ta je stvarnost ipak daleko od nas. Ili nije? Zašto su onda kontejneri tako prometne lokacije?
U susjednoj prostoriji Tihomir Plečko na jednostavnom uređaju reže krpe na komade. Jedan mu je prst zamotan. Svježa nezgoda od jutra.
– Nisam dovoljno pazio. Događa se. Kažete, bit ću u Večernjaku? U subotu? Onda ga kupujem u subotu. Moram to vidjeti – veselo čavrlja taj čovjek koji do prije nekoliko dana nije imao ni prenoćište.
– Svima je tu lijepo jer su svi s kojima rade dobronamjerni. Sad se borimo da osiguramo plaće za nove ljude. Čekamo novu mjeru “javni rad” HZZ-a za “uključenje”, ali novca još nema – komentira Danko.
Na natječaj na kojem su zapošljavali četvero javilo im se 400 ljudi. Angažirali su one koji su ciljna skupina za “uključivanje”, a neki su ostali volontirati, mnogi od njih šalju im i mušterije za dućan, donacije odjeće. Među donatorima je i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić koji im je na otvorenju poklonio nekoliko pari svojih cipela. Primjećujem da nisu najočuvanije, iza njih je ipak puno kilometara nedavne predizborne kampanje, ali gesta je za pohvalu.
Kao volonter u zadrugu je došao i Nemanja Kantar, upravo je pobijedio rak i dovukao za sobom još dobrovoljaca. Trenutačno zadruga broji pet zaposlenih, još ih četvero čeka natječaj HZZ-a, a volontere više ni ne broje. Ima tu studenata socijalnog rada, umirovljenica, nezaposlenih kojima je pomaganje drugima bolja alternativa od očajavanja u stanu...
Novca u Ulici Grada Gospića 3 definitivno nedostaje, ali želje za promjenom i planova za dalje ne manjka. Sljedeći je cilj postavljanje 20-ak kontejnera za odlaganje odjeće na punktove u Zagrebu. Preliminarne su razgovore već obavili s Fondom za zaštitu okoliša i Čistoćom, jer najzgodnije bi bilo postaviti ih uz kontejnere za razvrstavanje otpada. Nakon toga u planu su i plastične kutije u trgovačkim centrima, nove zadruge u drugim gradovima...
– Nadamo se angažmanu “zlatnih sponzora”; da nađemo po jednu tvrtku koja će za jednog zaposlenog plaćati minimalac. Puno je poduzeća i, kad bi poštovali mjere društveno odgovornog poslovanja, mogli bi – kaže Danko, jedan od 5,5 milijuna ljudi u Europi koliko zapošljava 263 tisuće zadruga. Svaki treći Europljanin član je jedne od njih.
>> Zbrinjavamo tekstilni otpad i zapošljavamo koje drugi neće
