Zagorje-Tehnobeton do novog je roka za dostavu Fini isporučilo Plan financijskog i operativnog restrukturiranja tvrtke na temelju kojeg očekuje otvaranje postupka predstečajne nagodbe. Prijedlog su podnijeli 30. svibnja, a 4. srpnja tražili su produljenje privremene mjere zastajanja s postupcima ovrhe i osiguranja, koje im je i odobreno do pokretanja nagodbe. Tvrtka na čelu s predsjednikom uprave Michaelom Gruberom te u stopostotnom vlasništvu holdinga Zagorje d.d. imala je 31. svibnja 673 zaposlenih.
Pad prihoda od prodaje
- Na poslovanje društva od 2011. godine počinje značajno utjecati kriza građevinskog sektora u regiji. Smanjeni su novi ugovori o građenju i otežano osiguranje garancija, uz smanjenje garantnih limita. Ulaganja u vlastiti razvoj novih projekata u funkciji develepora, koje je društvo financiralo kreditima, nisu osigurala očekivani povrat na uloženo, dio projekata je zamrznuo značajna likvidna sredstva - navode između ostalog u uvodu plana oporavka. Spominju i nemogućnost naplate potraživanja od dijela kupaca, ali dodaju da su dio tržišta izgubili i “uslijed negativne percepcije uzrokovane istražnim postupcima državnih institucija prema članu društva”. Naravno, riječ je o aferama u kojima se našao bivši predsjednik uprave Miroslav Bunić.
Prihodi od prodaje posljednjih godina padaju. 2010. godine bili su preko milijarde kuna, dok su 2013. već pali na 432 milijuna kuna, a do 31. svibnja ove godine od prodaje je uprihođeno 142 milijuna kuna. Gubitak za 2013. iznosio je 148 milijuna kuna. U opisu mjera restrukturiranja koje predlažu vjerovnicima navode da su ukupne bilančne i vanbilančne obveze tvrtke 31. svibnja iznosile 672 milijuna kuna. Od toga je spram države i javne uprave oko 14, financijskih institucija 345, ostalih vjerovnika 251 te radnika i “ostalih bilančnih pozicija” 60 milijuna kuna.
‘Grace’ periodi
Izlučnim vjerovnicima ZTB predlaže da se odreknu prava na izdvojeno namirenje te da nastave ugovorene leasinge s rokom otplate od 4 godine, uz otpis nakupljenih redovnih i zateznih kamata. Razlučnim vjerovnicima, tj. bankama, pak uz isti otpis kamata predlažu reprogram u dugoročni kredit, tj. poček otplate od 1 godine te potom otplatu na 10 godina. Otpis redovnih i zateznih kamata predlažu i tvrtkama u većinskom državnom vlasništvu, tijelima javne uprave (gradovi, općine...), dobavljačima i za pozajmice. I njima bi vraćali četiri godine, nakon “grace perioda od godinu dana”, no glavnica bi prethodno bila umanjena za - 50 posto. Ovakvim restrukturiranjem ukupne (van)bilančne bi obveze smanjili za 115 milijuna kuna.
- Obveze prema zaposlenima, neto plaće, isključene su iz postupka predstečajne nagodbe i prioritetne su za podmirenje, kao i prioritetne tražbine zaposlenika - navode u planu. Riječ je o oko 8 milijuna kuna, od čega je 6,5 milijuna kuna za neto plaće.Prihvate li vjerovnici ovakav koncept, dodaju, stabilizirat će se poslovni model, optimizirati radni kapital, popuniti kapaciteti, porasti prihodi te “osigurati radna mjesta za preko 430 zaposlenika, u razdoblju do 2018. godine”.
Smatram da su predstečajne nagodbe, nakon modela privatizacije, druga najveća pljačka hrvatskog gospodarstva. Ideja u načelu nije loša: ako zaduženo poduzeće odlazi u stečaj, svi gube i ništa se ne može spasiti, no ako se umjesto toga provede predstečajna nagodba,agodba, može se postići barem 30 posto naplate potraživanja. Takav je model u svijetu uobičajen, ali mi smo dodali svoju „kreativnost“, koja izgleda ovako: vlasnik privatnog poduzeća ima velike dugove prema državi i prema dobavljačima te pokreće predstečajnu nagodbu, koju mu država ili nadležni ministar osobno odobre u ime spašavanja velikog broja radnih mjesta. Budući da u predstečaju odlučuju vjerovnici koji ukupno raspolažu s više od 50 posto potraživanja, „kreativni“ vlasnici umjetno (ili fiktivno) „stvore“ visoke iznose osobnih potraživanja prema poduzeću ili angažiraju povezana poduzeća te onda u predstečajnoj nagodbi, zajedno s predstavnikom države, imajući više od 50 posto glasova, postignu dogovor kojim se sve dobavljače obvezuje na otpis 70 posto potraživanja i prihvaćanje da se preostalih 30 posto njihovih potraživanja namiri nakon četiri ili pet godina. Što se dogodilo u stvarnosti: država dobiva 30 posto potraživanja, a oprašta 70 posto, vlasnik poduzeća se također odriče potraživanja u visini od 70 posto (svaka bi revizija vrlo lako utvrdila odakle potječu tako visoka potraživanja vlasnika ili s njim povezanih poduzeća, prema poduzeću u predstečaju), a svi ostali dobavljači (najčešće obrtnici te mala i srednja poduzeća), ostaju izigrani, bez svojih stvarnih potraživanja. Država je tobože spasila radna mjesta u velikom poduzeću, vlasnik ostaje i dalje u poziciji da vodi poduzeće, a brojni mali kooperanti dovedeni su do ruba propasti, no oni nisu važni jer nemaju masu potencijalnih glasača. Dakle, vlasnici velikih privatnih poduzeća provedu predstečajnu nagodbu na teret malih dobavljača, a njihova je privatna imovina netaknuta. Znači, netko je godinama izvlačio novac iz svog poduzeća, nije plaćao dobavljačima ni porez državi, a onda ga predstečajna nagodba oslobađa krivice i omogućuje mu nastavak poslovanja i zadržavanje imovine stečene na teret dobavljača, države i neplaćenih radnika.