Na Himalaji će kapu, imali je ili ne, skinuti s glave spomene li se čovjek iz Vlaške ulice. Za Darka Berljaka (71) u Nepalu će reći:
"Pa taj zna više od nas o našim planinama, poznaje Himalaju kao vlastiti džep." Kada se sve zbroji, više od tri godine proveo je na najvišem planinskom lancu našeg planeta, na pet tisuća metara nadmorske visine i više. Vodio je četiri alpinističke ekspedicije na Mount Everest, uključujući i onu kada su se četiri Hrvatice popele na vrh od 8848 metara, što je jedan od naših najvećih sportskih uspjeha.
>> VIDEO Darko je član HGSS-a već 48 godina: "Najsloženija ekspedicija bila je 1989. iz Tibeta do Everesta'
U mladosti je ispenjao stotine alpinističkih uspona u Alpama. Čelni je čovjek Hrvatskog planinarskog saveza i tajnik Hrvatske gorske službe spašavanja. Autoritet za planine. Naše, vaše, afričke, azijske, slovenske, švicarske, planine Kavkaza, južnoameričke... kakve god hoćete. O ruskom čaju iz 1935., belotu na 6000 metara, najopasnijem aerodromu na svijetu i dnevnom boravku usred stijene Mount Everesta, ali i autoutrkama i spašavanju starice u šumi prošlog tjedna razgovarali smo u njegovu kvartu Maksimiru.
Koliko je širok vrh Mount Everesta?
Dva biljarska stola.
Koliko biste izdržali da se sad iz Maksimira teleportiramo na Mount Everest?
Ovisno kamo na Mount Everestu. U baznom logoru, na 5400 m, onesvijestili bismo se nakon dvadesetak minuta, na vrhu bi se to dogodilo za nekoliko minuta, a u jednom i drugom slučaju umrli bismo ako se brzo ne bismo spustili na visinu ispod 2000 m. Ekspedicije zato traju tjednima, metar po metar, logor po logor, korak po korak, ne bi li se tijelo postupno naviklo na te visine. U alpinizmu nema ništa na brzinu ni preko noći.
Kad su stvari u vašem životu krenule uzbrdo?
Već prvog dana osnovne škole. Imao sam šest godina. Prvo sam se upoznao s društvom iz prvog razreda, bila je to osnovna škola u tadašnjoj Ulici Anke Butorac, a nakon škole otac me odveo u obližnje kino Mosor u Zvonimirovoj. Puštali su tog ponedjeljka dokumentarac "Pobjeda nad Everestom" o ekspediciji koja je četiri godine prije bila prva ekspedicija čiji su se članovi popeli na najviši vrh svijeta.
Svidjelo vam se to što ste vidjeli na kinoplatnu u Zvonimirovoj?
Uh! Cijeli film bio je o najvišoj planini na svijetu i maštao sam da je bar jednom vidim uživo. Prije točno pola stoljeća počeo sam s alpinizmom, kao 22-godišnjak. I to prvo po našim brdima, pa po Alpama, Africi, Južnoj Americi i onda je malo-pomalo došlo vrijeme za – Himalaju, vrijeme za najviše planine na svijetu.
Idemo redom, kad ste se prvi put popeli na Sljeme?
Alpinizam nije bio moja prva ljubav već astronomija. Imao sam u gimnaziji teleskop pa sam s balkona gledao zvijezde i planete. No danas bi se slabo vidjelo, onda se još nešto i moglo. No ja bih uzeo teleskop pod ruku i zbog zvijezda išao na Sljeme. Odande sam gledao Mjesec, Jupiterove satelite i Saturnove prstene. Ali astronomija nije dugo trajala, jer sam s dvadeset godina počeo voziti autoutrke! Tamo je bilo više adrenalina!
Logično, to je najbrži put do vrha, relijaškim automobilom. Što ste vozili?
Imao sam NSU TT. Bilo je to doba kad su se utrkivali Jovica Paliković, Goran Štrok, Mladen Gluhak... Privlačilo je i mene upravo brdo, brzinci prema gore. Bilo je to čak vrijeme kad si mogao to i sam financirati, nije bilo sponzora, koliko si skupio, toliko si imao. I ja sam bio u nižem društvenom rangu, ovi spomenuti automobilistički asevi za nas su bili profići, vozili su u to doba i reli u Monte Carlu.
Koji vam je bio rekord do Sljemena?
12 minuta i 10 sekundi, start je bio dolje gdje je sad parkiralište pa do Tomislavova doma. Ali morao sam se pomiriti da moj automobil neće biti dostatan za neki zapaženiji rezultat. Jer, većinom, kakav je auto, takvi su i rezultati... I tu sam izabrao, između ceste na zemlji i zvijezda na nebu ostala mi je – planina.
Što su roditelji rekli kad je sin odlučio baviti se alpinizmom?
Bili su sretni što se više neću utrkivati, ali znali su da i alpinizam nije bezopasan, ali puni razumijevanja, pomagali da kupim dobru opremu jer kod alpinizma dobra oprema povećava sigurnost.
Kako ste se iz Nepala javljali roditeljima?
Ove godine je 40 godina od moje prve ekspedicije na Himalaju. Bila je to prva zagrebačka alpinistička himalajska ekspedicija, u organizaciji Planinarskog saveza Zagreba, i te smo se 1982. godine kao šesti u svijetu popeli na Annapurnu IV. Ukupno sam bio 36 puta na Himalaji, vodio 14 ekspedicija, od čega ih je deset bilo na vrhove koji su bili viši od osam tisuća metara. A kako sam se javljao? Telefonom iz Nepala, iz pošte u Kathmanduu, javio bih se kući, rekao: "Sve je u redu, idemo u brda i čujemo se za dva mjeseca kada se vratimo u Kathmandu", a onda za nas na ekspediciji nitko ne bi čuo dva mjeseca. Niti sam ja znao što se događa doma niti su oni znali jesam li živ. Danas je to drugačije, s Mount Everesta se može poslati selfie, gore je 5G mreža na kineskoj strani planine.
Niste se javljali kući mjesecima, koja su vas iznenađenja dočekala kad biste došli u Zagreb?
Bilo je svega. Jednom smo se vratili s Himalaje pa su nas dočekali parni-neparni dani za vožnju, drugi put smo došli pa su nas iznenadili bonovi za gorivo.
Kad ste prvi put svojim očima vidjeli Mount Everest?
Iz zrakoplova, na letu 1984. godine iz Kathmandua u Bangkok u Tajlandu. Znao sam točno gdje trebam sjediti, na kojoj strani u zrakoplovu. To ni za što ne bih propustio, cijeli sam život čekao vidjeti ga uživo. Kad se približava Kathmanduu sa zapada, prolazi se pokraj drugih himalajskih vrhova, iz tog smjera Everest se ne vidi. Prvo što sam pomislio je da je – oblačno. Jer ti su vrhovi doslovce bili u visini aviona. On leti na devet-deset tisuća metara, gledam, mislim, šteta, ništa od pogleda zbog oblaka, a kad ono, ma kakvi oblaci, pa to je Himalaja! I onda to krene, više ne želiš gledati samo kroz staklo, hoćeš vidjeti uživo, a ne kroz prozor!
OK, kad ste konačno vidjeli Mount Everest a da nije kroz prozor?
Dvije godine kasnije, kada sam vodio zagrebačku ekspediciju na Ama Dablam visok 6812 m, gdje smo izveli vrlo težak uspon po južnoj stijeni. Bila je to zaista teška ekspedicija, najbolja koju sam ikad vodio! Nismo imali nijednog šerpu nego smo se sami, u alpskom stilu, popeli na brdo putem kojim nitko to prije nije učinio. Pa ni do danas više nitko nije tamo prošao! I tad mi je Everest bio pod nosom, na dvadeset kilometara od mene. Htio sam mu još više prići, odlučio da ću jednom biti i vođa ekspedicije na najviši vrh svijeta. I tri godine poslije, 1989. godine, krenuli smo, napokon, na sam Everest. Bila je to najteža ekspedicija koju sam ikada vodio.
Što u takvim teškim uvjetima znači – najteža?
Najsloženija, najduža, i tjelesno i mentalno najteža te najskuplja. Išli smo na Mount Everest iz Tibeta sa sjeverne strane, ekspedicija je trajala 93 dana, od toga smo se 72 dana penjali. Vjetar je bio strašan, a uspjeli smo se popeti do 8000 metara. Izabrali smo jako težak smjer sa sjeverozapada Everesta, po strmoj stijeni visokoj 3000 metara, po kojoj smo se penjali 72 dana po snijegu, lavinama, vjetru...
Koliko je strma stijena po kojoj ste išli?
Čini se gotovo okomita. Nigdje ispod 40 stupnjeva, a negdje i do 70 stupnjeva.
Gdje ste spavali?
Na početku uspona ispod stijene još su se mogli postaviti šatori, ali u samoj stijeni ne. Prvo smo na 7200 metara na velikoj strmini iskopali policu, postavili šator, ali izdržao je samo jednu noć. Uništile su ga lavine. Zato smo morali iskopati tzv. snježnu rupu u padini i ona nam je postala spavaća soba, a to je bilo idealno! U njoj je temperatura oko 0 stupnjeva, a vani je -30 Celzijevih stupnjeva, sve lavine prolaze preko te 'sobe', a soba malo-pomalo postaje veća, jer je popijete, otrgnete komad leda sa zida i otopite ga za čaj ili juhu.
Biste li to danas ponovili?
Ni slučajno! To je bila velika i klasična ekspedicija s bezbrojnim nepoznanicama i problemima kako uopće to sve organizirati. Nema gore dućana. Moraš nositi sa sobom apsolutno sve. Od igle do lokomotive. Pa zbog samo jednog upaljača, koji vrijedi jedan dolar, sve može propasti. Jer, ako u logoru nema upaljača da zapališ kuhalo, otopiš snijeg i popiješ dovoljno tekućine da uopće možeš funkcionirati, propada ekspedicija vrijedna stotine tisuća dolara. Pomagali su mi i ljudi iz Ingre koji su u Pekingu imali predstavništvo. Uz sve ostalo, trebalo je transportirati iz Zagreba do baznog logora čak 7500 kilograma opreme, a to je bila ekspedicija za sebe.
Što se sve nosilo?
Sve. Od hrane, opreme, medicine, goriva, osobnih stvari. Stvari su prvo išle avionima, pa kamionima do kineske granice, pa još kamionima dalje po Tibetu, pa jakovima, što su tibetanska goveda, do baznog logora na 5500 metara. Bile su to stotine kutija s brojevima kako bismo znali što je u kojoj kutiji, da svaka odgovara određenom mjestu na planini. Bili su to počeci informatike, pokušao mi je jedan programer napraviti računalni program, ali kad je vidio da imam više od tisuću raznih predmeta u opremi, koji u određenom trenutku u zadanim težinama koje mogu nositi ljudi trebaju biti na nekom mjestu, tamo biti određeno vrijeme, pa dio otići dalje, pa poslije natrag, rekao je: "Darko, bolje ti to vodi sa svojih šalabahtera i papirića, jer nema tog programa koji bi ti mogao pomoći..."
Što se jede iznad 5000 metara?
Mislili biste da je to špek, šunka i grah, zar ne? Malo luka? Ma kakvi... Ne ide to gore. Hrana je većinom dehidrirana zbog manje težine, a onda se priprema s vodom. Mora biti visokokalorična, tijelo na tim visinama troši i do 10.000 kalorija dnevno, a u tim uvjetima nemoguće je toliko unijeti u sebe, odnosno pojesti i popiti. Plivač Michael Phelps priznao da je na OI u Pekingu unosio između osam i dvanaest tisuća kalorija jer toliko zahtijevaju napori kojima je izložen na natjecanju. Visoko na Himalaji tijelo hlapi iz dana u dan. Hrana mora biti lako probavljiva, npr. Čokolino ili Frutolino. Zatim barovi, odnosno visokokalorične pločice. Ekspedicionizam je inače i izuzetno efikasna vrsta dijete, znao sam smršavjeti i po 15 kilograma na takvim ekspedicijama, ali bi ih brzo povratio kad bi se vratio na domaću kuhinju u Zagreb (smijeh).
Kako danas izgledaju ekspedicije na Mount Everest? Dojam je da se može popeti tko god poželi.
To je više-manje točno, no osnovni je uvjet da penjač u džepu ima hrpu novca. Danas ispada da se od svih vrhova viših od 8000 metara na Himalaji najlakše popeti na Everest. A tamo vladaju neviđene gužve i zastoji u 'prometu' prema vrhu. Reći ću vam ovako, kad sam 1988. išao s prijateljem iz Slovenije, bili smo nas dvojica sami na cijeloj sjevernoj strani Everesta, a godinu dana kasnije bilo nas je dvadesetak. I nikog drugog! Bilo je to doba klasičnih ekspedicija. Avantura u punom smislu riječi.
A danas... Danas postoje komercijalne ekspedicije, firme koje rade logistiku do zadnjeg detalja, a zaposleno osoblje, većinom šerpe, naprave put za "penjače s ceste", gotovo pravu cestu do vrha. Otišlo se u potpunu krajnost, ako ćemo malo karikirati, od baznog logora do vrha napravi se stubište s rukohvatom i ljestvama da se premoste sve pukotine, čak se Šerpe šale da će, ako treba, klijentima putem promijeniti i pelene. Nije ni čudno, tamo se za takve uspone vrti veliki novac.
Koliko danas košta turistički izlet do vrha svijeta?
To je kao u pizzeriji. Naručiš ovisno o željama i novčanim mogućnostima jeftiniju ili skuplju pizzu, odnosno vrstu aranžmana do vrha Everesta. Od 80 pa do 120 tisuća dolara po osobi. Ako želite još maslina na pizzi ili dodatno mozzarelle, tamo to znači da želite još koju bocu kisika, grijalicu u šatoru u baznom logoru ili šator s pogledom na Everest, pa do toga da u povratku helikopterom preskočite najopasniji dio puta kroz strmi ledenjak između drugog visinskog logora i baze. Danas se za šaku dolara ta impresivna planina ponižava.
No ne treba se tome čuditi, Nepal je siromašna zemlja i jedina im je grana izvoza upravo turizam. Turisti i ostavljaju najviše novca, a najviše oni koji masno plaćaju komercijalni uspon na Everest. Ali ostaje onaj dojam da su se novcem preskočile mnoge stepenice, sve prepreke, od završetka alpinističke škole, prvih ozbiljnih penjanja, prvih ekspedicija i svega što je prirodno da se postupno dođe do tog završnog uspona na najvišu planinu na svijetu.
Kad spominjemo šerpe, zgodno je da ste im vi bili instruktor?
Istina. Bio sam 1984. godine instruktor u školi u Nepalu čiji su polaznici bili šerpe. Od prvih ekspedicija na Himalaju početkom 20. stoljeća šerpe su bili nezamjenljivi pomoćnici, ali i penjači na ekspedicijama koje su organizirali zapadnjaci. Šerpe u tim područjima na Himalaji žive stoljećima i tijela su im genetski prilagođena životu i radu na visini.
Ali nisu znali tehnike penjanja pa su često stradavali. U brdima ispod Annapurne na 4500 metara Slovenci su sagradili školu u kojoj su se održavali dvomjesečni tečajevi na kojima se učilo o vrstama lavina, opasnostima u planini, kako napraviti improvizirana nosila i spašavati ozlijeđene, koji su manevri s užetom da se nekog izvadi iz pukotine... I dobro je da sam tamo došao jer su mi ti šerpe postali prijatelji, neki od njih su išli sa mnom kasnije na ekspedicije. Inače, tih godina družio sam se s jednim Nepalcem koji je studirao u Zagrebu, a on bi drugima znao reći:
"Najviše sam o nepalskim planinama naučio od Darka." Ima i anegdota iz autobusa, kada smo se vozili po Nepalu, a ja sam putem znao kako se zove baš svako brdo, a Nepalci se čudili i govorili: "Pa ovaj stranac bolje od nas zna imena ovih naših planina."
Gdje je najljepše penjati se?
Svugdje, glavno da se ide prema gore. Meni su prelijepe naše planine, ali lijepo je i u Alpama, na Kavkazu, u Africi. Recimo, Kilimanjaro je prekrasan uspon. Nema strmijeg dijela nego na Medvednici, a visina mu od 5895 metara nije za odbaciti. Bio sam tri puta gore. Ima svako brdo čari i težinu, i Medvednica i Himalaja. Gdje god sam bio, svako je brdo zanimljivo i lijepo na svoj način. Iako će zvučati izlizano, točna je ona istočnjačka filozofija da nije važno što je cilj ili odredište, već put prema tome.
Koje opasnosti na tim visinama vrebaju penjača?
Ima ih bezbroj, od onih objektivnih i subjektivnih pa do onih tehničkih. Dogodilo nam se na ekspediciji na Everest 1997. da je jedan Nijemac odlučio otići prema Mount Everestu bez boca s kisikom. Usput je zbog nepažnje, odnosno sunčeva zračenja i nižeg tlaka privremeno ostao slijep pa ga je naš hrvatski član, umjesto da se popne na vrh, morao spuštati dolje s 8350 metara na užetu. Vid mu se vratio kad se spustio niže, ali zbog toga je propao uspon na vrh članu koji ga je spašavao, a meni se nije ostvarila želja da vodim ekspediciju u kojoj će na vrh doći i Hrvat, ali sam to s kamatama naplatio 12 godina poslije kad su gore došle četiri Hrvatice 2009. godine, sestre Darija i Iris Bostjančić i dvije članice HGSS-a Milena Šijan i Ena Vrbek.
Čega se sjećate s tog fenomenalnog uspjeha?
Sad će godišnjica, 19. svibnja, kada su prve na vrh došle Darija i Iris, sestre iz Matulja. Bile su prve sestre koje su se popele s nepalske strane i prve žene te godine koje su se uspele na Mount Everest, a pri tome su s najboljim penjačima iz drugih ekspedicija i šerpama trasirale tjelesno i mentalno najtežih zadnjih tisuću visinskih metara. Dva dana nakon njih popele su se Milena i Ena. Sestre su gore došle u devet po nepalskom vremenu, što je bilo pet ujutro po našem. Javili smo roditeljima i nikom drugom dok se kasno popodne nisu vratile u sigurnost posljednjeg logora na 8000 metara.
I onda su počeli zvoniti telefoni, naš satelitski u baznom logoru, ali i u Hrvatskom planinarskom savezu koji je bio organizator ekspedicije. Jedan je novinar inzistirao da mora dobiti izjavu od djevojaka, a nije shvaćao da one nisu u svlačionici nakon utakmice, već se vraćaju po izuzetno teškom terenu na kojem život ovisi o svakom koraku. Da su potrošile sav kisik, da su već 18 sati na nogama na visini gdje lete zrakoplovi i da su u zoni smrti, jer na toj visini može se boraviti vrlo kratko.
A upravo su spustovi najopasniji jer ili si u euforiji što si uspio ili u depresiji što nisi pa je i oprez manji. Novinaru smo u šali rekli: "Javit će se, sad se baš tuširaju." Spuštale su se još tri dana, jer to toliko traje i opasno je do samog kraja!
Tamo je i aerodrom Lukla, najopasniji na svijetu, odakle se nastavlja pješice 70 km do baznog logora.
Točno. Aerodrom je usred planina na 2880 metara. Slijetao sam nekad tamo dok je to bila kombinacija blatno travnate piste, no sad je asfaltirana, a pista je iskopana uzbrdo. Nema dovoljno mjesta da se avion zaustavi pa se penje u brdo da bi stao. Pri polijetanju avion se spušta niz nizbrdicu da bi što prije mogao poletjeti, jer su svuda okolo planine. To je poput slijetanja na nosač zrakoplova. Avioni koji tamo lete su mali, samo za petnaestak putnika, većinom kanadski 'twin otteri', što znači blizanac vidre. Uvijek sam nastojao sjesti iza pilota jer nema pregrada pa bih uživao gledajući kako majstori voze.
Čujete vriskove iza sebe, jer su stijene ponekad tek deset metara od aviona, gotovo da ih udari repom kad prolazi iznad planinskih sedala. Let traje 35 minuta, ali ti uštedi osam dana hodanja pa se rizik isplati. A što sve doživite u tih pola sata ne biste doživjeli da se vozite od Zagreba do Novog Zelanda. Imaju i stjuardese koje dijele neke divovske pepermint bombone koji, dok ih cuclate, izjednačuju tlak u ušima. Vidio sam ljude da ljube zemlju kad se spuste na tom aerodromu.
Zašto ste bili vođa ekspedicija, a ne penjač?
Nitko mene nije htio voditi pa sam morao sam! Nitko nije u to vrijeme znao ili želio organizirati i voditi ekspediciju na Himalaju. A ja sam silno želio ići, imao sam penjačke ambicije, ali sam shvatio, ako želim vidjeti Himalaju, da ću ja morati biti vođa, a ne penjač. I kako mi je krenulo, više se nitko nije prihvaćao tog posla. Vidite, od 17 hrvatskih ekspedicija na Himalaju ja sam vodio 14. Ostale tri vodili su drugi, ali samo jednom. Očito im je zauvijek bilo dosta stresa kojem ste izloženi u tom poslu. Kasnije sam ostario i, da sam i htio, ne bih imao snage doći do vrha.
Kakav je posao vođe, svojevrsnog trenera i izbornika?
Ludo odgovoran. Raritet je da sam uspio vratiti apsolutno svakog tko je išao sa mnom, da nije bilo smrtnih slučajeva. Nitko nije nikad nastradao, imali smo tek jedno slomljeno rebro i jedne istegnute ligamente. U 27 godina, koliko sam vodio ekspedicije na Himalaju, nisam imao ni najmanju nesreću, a vodio sam tamo više od 300 ljudi. Kažem, u takvim brdima, nepovoljnim uvjetima, mnogim opasnostima i s tolikim ljudima netko može reći da je bila luda sreća. Ali, i sreću treba zaslužiti... Usto, vođa ekspedicije ponekad treba biti diplomat, ponekad diktator, uravnotežen, spojiti sve te ljude da funkcioniraju tjednima skupa kao uigrana momčad.
Ali, kao npr. u nogometu, junak je onaj koji dao gol, odnosno u našem slučaju onaj koji se popeo na vrh, za što treba skinuti kapu. A ako momčad izgubi, trener je kriv, već je bivši u autobusu na povratku kući. Ako što pođe krivo u brdima, vođa ekspedicije je kriv, zato se većina i neće prihvatiti toga posla. A evo, djevojke koje su se popele na Mount Everest vratile su se kući bez ogrebotine. Cure su bile bolje tjelesno pripremljeno od većine muških, trčale su utrke duže od stotinu kilometara prije ekspedicije. Pucale su od spremljenosti i snage. Bile su disciplinirane, znale što hoće. I zato su uspjele i vrlo sam ponosan ako sam im u tome i imalo pomogao.
Kako se gore krati vrijeme?
Vrijeme se može kratiti samo u baznom logoru, u visinskima je jedina briga preživjeti. Zuri se satima bez veze u stijenke šatora, razmišlja o planini, čita knjige koje smo donijeli, a na muškim ekspedicijama ponekad smo kartali, od belota do preferansa, no potonji nam nekad nije najbolje sjeo jer treba više misliti. Mozak baš ne funkcionira najbolje na visinama, posebice kada se radi o brojevima.
Kada ste iznad 8000 metara, da vas netko pita koliko je pet puta sedam ili koji vam je doma telefonski broj, teško se možete sjetiti. A preferans smo jednom uspjeli kartati na.500 metara, ali to je bilo na granici mogućeg jer ne samo da nam je bilo teško u glavi, već su nam se ruke smrzavale pa nismo mogli izvući karte iz špila.
Spominjali smo prehranu, no što se pije na planini?
Sve vrste tekućina, i to puno jer se zbog nižeg tlaka organizam jako dehidrira. To je najvažnije. Nekad se poslije uspona u Alpama popije i pokoje pivo. No najčudnije što sam pio bilo je na Kavkazu. Tamo su nam 1981. prije penjanja Rusi iz skladišta s nekim čudnim konzervama dali i čaj iz 1935. godine, još iz doba Staljina, bar je ta godina bila na naljepnici te kutije čaja. Popili smo čaj star 46 godina i preživjeli.
Na Kavkazu ste sudjelovali u potrazi za stradalim Hrvatima, čega se sjećate?
Bili su to moji instruktori, ljudi koji su me učili u Alpinističkoj školi Velebit, s kojima sam prolazio od prvog izleta na Okić, zatim Paklenicu, Klek... Nastradali su 1974. godine, a mi smo 2012. godine pronašli jedno tijelo, a godinu dana kasnije i drugo. Prepoznao sam svog instruktora po znački GSS-a. Bila je to strašna tragedija, a još više što su se 38 godina smatrali nestalima, tijela im se nisu mogla pronaći i pokopati. Danas su našli svoj mir na Mirogoju i Lovrincu, a ne u nepoznatom u bespućima Kavkaza.
Član ste HGSS-a pola stoljeća. Kako su gorska spašavanja izgledala u to doba?
Nije bilo mobitela, dojava, u planine se hodalo mnogo manje ljudi nego danas. I onda smo mi, iskusniji planinari, nosili obilježja gorske službe pa bi nas mnogo puta drugi alarmirali odmah na terenu. Danas smatramo da je preventiva važnija od samog spašavanja. Stvari, ako se pravilno sagledaju, vrlo su jednostavne, cijela je mudrost da je priprema najvažnija. Tko ide u planine, mora znati kako se pripremiti, kako izabrati turu, koju opremu, hranu, koga treba obavijestiti kamo ide, da će zimi ponijeti toplu odjeću, ljeti uzeti više vode, da će imati punu bateriju na mobitelu kako bi mogao javiti na 112 ako zaglavi. Nesreće se i dalje događaju, ali danas se u brda ide vjerojatno stotinu puta više nego prije 40 godina. Pa tako je i više intervencija, ali relativno ih je manje nego nekad.
Kad, u pravilu, počinju akcije spašavanja?
Najčešće nedjeljom ili praznicima kasno navečer kad se netko ne vrati doma... U Hrvatskoj je gorska služba spašavanja specifična jer, osim u gorju, mi spašavamo i na vodama, pod vodom, u svim neurbanim, a ponekad i urbanim područjima. Standarde smo postavili visoko i u spašavanju smo u svjetskom vrhu.
Što je s planinarstvom? U kojem smjeru ono ide?
Mi smo kao nacionalni planinarski savez najveća nevladina udruga u zaštiti prirode. Mi desetljećima čuvamo prirodu, još dok to nije bila ni tema. Upravljamo planinarskim objektima i brinemo se za više od 5000 kilometara našim markacijama označenih planinarskih putova. Vidite, imamo sreću što nemamo mnogobrojnu infrastrukturu u planinama poput Švicarske ili Austrije, gdje je svako malo neka kuća, žičara...
Na Velebitu i drugim našim planinama to nije tako izraženo, puno je još netaknutog prostora i tako treba ostati. Važno je da se više ne grade planinarski domovi, već stalno otvorena skloništa u koja ćete sami sve donijeti i odnijeti, a priroda okolo ostati sačuvana. Inače, naš Savez deveti je osnovan na svijetu, davne 1874. godine, u doba kada su planinari osnivali takve saveze u Švicarskoj, Austriji i Njemačkoj. Uskoro slavimo 150 godina. Naš časopis Hrvatski planinar izlazi neprekidno 124 godine, nijedan naš časopis ili novine u Hrvatskoj ne izlaze tako dugo.
Kada ste posljednji put bili u HGSS-ovoj akciji spašavanja?
Neki dan. Tajnik sam HGSS-a i pročelnik stanice u Zlatar Bistrici, no iako sam u osmom desetljeću života, koliko mogu, idem na teren. Izgubila se gospođa preko dana u šumi, malo skrenula sa staze, pala i lakše se ozlijedila. Počeli smo je nakon dojave obitelji tražiti oko osam sati navečer i pronašli malo prije ponoći. Da nismo, tražili bismo je cijelu noć, a ujutro bi nastavila naša druga ekipa.
Što vas opušta?
Pisanje knjiga. Napisao sam četiri knjige ("Dodiri neba", "Ključevi neba", "Nebo puno Himalaje", "Više od Everesta: Hrvatska ženska ekspedicija na vrh svijeta"), ali one su tek kap u moru knjiga o penjanju kojih kod kuće imam nekoliko stotina. Volim i držati predavanja s projekcijama slika s ekspedicija. Neka od njih napunila su deset puta Veliku dvoranu Vatroslava Lisinskog, što je ukupno 18.000 ljudi, jer je ljude zanimalo kako nam je bilo na ekspedicijama. U to vrijeme redale su se jedna za drugom, tek što smo jednu ekspediciju završili, već je nova bila u planu..
