Koreografska poema “La valse” jedno je od najljepših remek-djela Mauricea Ravela. Veliki francuski skladatelj zamislio je tu skladbu još tamo 1906. godine, kao balet posvećen tročetvrtinskom ritmu i melodijama bečkih valcera Johanna Straussa. Ali, stjecajem raznoraznih okolnosti, djelo je završeno i praizvedeno, najprije u Parizu, a onda i u Beču, tek 1920. godine. U međuvremenu se dogodio Veliki rat, prvo sveopće klanje 20. stoljeća, u kojem su Pariz i Beč, Francuzi i Austrijanci, bili na suprotstavljenim stranama. Kao i na čitavu umjetnost tog doba, ratna je katastrofa bacila sjenu i na Ravelovu kompoziciju, ali odjek bečkog valcera u mašti francuskog skladatelja nadjačao je i preživio tutnjavu topova i milijune mrtvih. Glazba koja je trebala biti apoteoza jednog plesa i vremena postala je fantastičan vrtlog života, slika uskovitlanih boja svih mogućih zvukova velikog simfonijskog orkestra, igra svjetla i sjene, ushita i tragičnosti, jedan od monumentalnih glazbenih spomenika Europe 20. stoljeća. To je glazba koja jednako uvjerljivo zvuči i blista i u 21. stoljeću, u ovo naše doba koje prijeti nesigurnošću i strahovima čitavom svijetu.
Još uvijek mi u glavi tutnji i šapuće Ravelov “La valse” nakon što sam ga ponovo imao sreću slušati u izvedbi jednog velikog europskog orkestra prije nekoliko dana u dvorani Gasteig u Münchenu. Svirao je orkestar Münchenske filharmonije, u kojem većinu glazbenika čine Nijemci. Ali, dirigirao je Rus, veliki maestro Valerij Gergijev, a lijevo od njega, kao predvodnici orkestra, sjedila su čak trojica koncertnih majstora, odreda sjajni violinisti, dobro poznati i hrvatskoj koncertnoj publici: Rumunj Lorenz Nasturica, Srbin Sreten Krstić te kao gost, na “posudbi” iz Londonskog simfonijskog orkestra u kojem je inače prva violina, Crnogorac Roman Simović. Doduše, Roman Simović mi je pričao nakon koncerta upravo o složenosti svog vlastitog osjećaja nacionalnog identiteta. U Crnu Goru došao je kao dječak s ocem ukrajinskim grkokatolikom i majkom pravoslavkom, napola Ruskinjom, napola Crnogorkom. Na kojem smo jeziku nas dvojica razgovarali? Razumije se, na našem. Vrhunski njemački orkestar pod vodstvom svog ruskog šefa-dirigenta ponio je veliku skladbu francuskog majstora na temu bečkih valcera sa sobom ovih dana na američku turneju, skupa sa simfonijama Gustava Mahlera i Franza Schuberta. S njima je na put otišao i glasoviti francuski pijanist Pierre-Laurent Aimard kao solist u dva Ravelova klavirska koncerta. Onaj u G-duru, u kojem se jasno čuje jazz, podsjetit će Amerikance na bliskog Ravela i Gershwina. Drugi pak, u kojem pijanist svira samo lijevom rukom, podsjetit će na svoj način na Prvi svjetski rat, jer je skladan za Paula Wittgensteina, Ludwigova brata, Bečanina koji je kao carski austrijski časnik ostao bez desne ruke.
Sve je to svjedočanstvo o zajedničkom jeziku čitave Europe, umjetničkom jeziku bez riječi koji preživljava ratove i ne poznaje granice. Jeziku na kojem djelo jednog Francuza, posvećeno plesu koji je zaštitni znak Austrije i Beča, sviraju Nijemci i među njima pripadnici još mnogih naroda kojima dirigira jedan Rus. To je jezik kojim su ispisani ideali, snovi i nade, kao i strahovi, noćne more i tragedije Europe i svijeta. To je jezik i nas Hrvata i Srba, Bosanaca i Crnogoraca, barem onih koji su dobili privilegij da ga nauče, upoznaju i barem jednom dožive kao publika. Glave tako pune Ravela i zvuka münchenskih filharmoničara, nisam se stigao ni udubiti, ni uživjeti u diskusiju, a zapravo mnogo više graju koja se nakratko na Balkanu opet podigla oko našeg zajedničkog jezika sastavljenog od više, kako god vam drago, istih ili sličnih jezika na kojima se savršeno razumijemo, ako se želimo razumjeti. Jezik je živo biće i ljudi koji se žele razumjeti nastavit će ga govoriti i na njemu se sporazumijevati bez obzira na zakone i deklaracije. Ali, da se vratim onom zajedničkom jeziku Europe i svijeta, jeziku umjetnosti. Koliko se do njega drži u pojedinim državama i narodima, vidi se i na razvijenosti tih zemalja, njihovom duhovnom i materijalnom blagostanju. Nije stoga čudo što su većini političara u Hrvatskoj, baš kao i susjednim zemljama s čijim se stanovnicima razumijemo bez prevoditelja, taj jezik i ta kultura potpuno strani.
Tom univerzalnom jeziku glazbe treba dodati i jezik ljudskih tijela koja plešu. Sjajnu lekciju na tom jeziku neki su nam dan u Zagrebu priredili Finci.
U Hrvatskom narodnom kazalištu i u tijesnoj suradnji s njegovom upravom, finsko je veleposlanstvo u Hrvatskoj priredilo proslavu 25. obljetnice uspostave diplomatskih odnosa između Finske i Hrvatske, a ujedno i proslavu stogodišnjice nezavisnosti koju Finska čitavu ovu godinu slavi. Što su nam Finci priredili slaveći svoj veliki nacionalni jubilej i na kojem su nam se jeziku obratili? Upravo na tom europskom jeziku glazbe i plesa.
Većina ljubitelja glazbe zna da je Finac Esa-Pekka Salonen glasoviti dirigent, ali ovo je bila prilika da ga upoznamo i kao velikog skladatelja. Upravo na njegovu glazbu glasoviti, a vjerojatno i najveći suvremeni finski koreograf Tero Saarinen napravio je sa svojom plesnom trupom jednosatni plesni komad “Morphed”. Sedmorica fantastičnih plesača svojim su nam tijelima sat vremena pričala univerzalnu priču velike snage i ljepote, ispreplitanja grubosti i nježnosti. Njihova muževnost i fizička snaga dodatno su isticali ljepotu sposobnosti za blagost. Uz malo mašte mogao se njihov ples pročitati i kao stvaranje naroda od ljudi čiji se koraci i putevi preklapaju, ali i kao težnja svakog pojedinca da se izdvoji, ostvari i izrazi na vlastiti način usred skupine koja ga u tome ponekad nasilno zaustavlja, ali ga isto tako može i podržati i dati mu dio svoje kolektivne snage. U svakom slučaju, već i sama ideja da se u diplomatsku misiju, kao legitimacija vlastite države, pošalje suvremeni plesni komad, predivna je. Te su večeri i Finci govorili našim jezikom.
> > Zvonko Kusić poručuje: Hrvatski ima međunarodni kod od 2008.
> > 'Deklaracija o zajedničkom jeziku je sasvim marginalna stvar o kojoj se ne treba raspravljati'
Ne znam sto je pisac htio reci ali nekako mi se cini da je potpisnik ove " Antideklaracije". Jezik je dio nacionalnog bica i zamislite da Njemci i Austrijanci koji se medjusobno dobro razumiju idu provesti jednu ovakvu Deklaraciju ? Nemoguce