Zakoni protiv korupcije neće zaustaviti korupciju, kao što ni zakoni o sigurnosti neće povećati sigurnost, kao što zakon o dostojanstvu neće ljudima vratiti dostojanstvo, zatvaranje luka neće zaustaviti migracijski val... Današnji političari misle da su donošenjem nekog zakona riješili problem, a zakoni moraju biti doneseni da bi se olakšao život ljudima. Prisjećam se doskočice nastale početkom devedesetih godina kad su u Italiji u protukorupcijskoj istrazi nazvanoj “čiste ruke” pozatvarani mnogi političari, a neki su, kao bivši premijer Bettino Craxi, pobjegli u inozemstvo kako bi izbjegli zatvor. Proizvodnja se zaustavila, a poduzetnici su govorili: O.K., zatvorili ste korumpirane političare, a sad nam recite kome trebamo dati plavu kuvertu da bismo nastavili raditi.
Od tada do danas doneseni su mnogi zakoni kojima se mislilo zaustaviti korupciju, a korupcija je veća nego tada. A i percepcija o stupnju korupcije veća je od stvarne. Druga pogrešna percepcija u Italiji je ona da je zemlja pod invazijom izbjeglica. Kad se pita ljude koliki je postotak imigranata, odgovor varira od 20 do 30 posto ukupnog stanovništva, a ima ih oko osam posto, odnosno točno 5,45 milijuna na 60 milijuna stanovnika. Uračunani su i oni koji imaju dozvolu i oni koji čekaju da im se status uredi. Od tih stranaca, samo je milijun muslimana, a ostali su iz kršćanskih zemalja, najviše, oko 1,2 milijuna, ima Rumunja, pa Albanaca (440 tisuća), Marokanci su na trećemu mjestu (416 tisuća) itd.
U Italiji imigranti uglavnom dolaze iz europskih zemalja pa je zatvaranje luka više propagandni potez nego što je utemeljen na realnosti. Zakonima se neće zaustaviti korupcija sve dok će o najmanjoj sitnici odlučivati neki političar. Kad se problemi rješavaju tako da se ne pogleda realnost, već se djeluje na osnovi percepcije građana, stvaraju se još veći problemi. U posljednje četiri godine Italiju je napustilo 600 tisuća uglavnom mladih. Političari nisu shvatili ili ne žele shvatiti da je problem njihova neučinkovitost.