U literaturi se vrlo često koristi mašta, pa zašto se mašta ne bi koristila i u pisanju kolumni koje bi trebale imati nekakvu kulturološku namjenu. Ili cilj. Zamislite si stoga da Miroslav Krleža, ime koje je valjda poznato svima čak i u ovom ushuktalom 21. stoljeću, i to čak i u ovoj (po)graničnoj članici Europske unije u kojoj je službena valuta (baš kao i u Crnoj Gori) euro, nije umro 29. prosinca 1981., nego da je umro 17. ožujka 2023. Čista fantazija, naravno. Nemoguća stvar. Točno. Ali, sad smo na hipotetskom, da ne kažem religijskom području u kojem navodno vladaju neki drugi zakoni nego u ljudskoj stvarnosti koju pokušava kontrolirati i racionalizirati znanost.
Ajmo, dakle, zamisliti da je naš Fric, kako se Krležu još uvijek ponekad naziva, i to najčešće u krugu njegovih i dalje brojnih poklonika, blago preminuo ovog petka, u doista dubokoj starosti. Godine mu, iz pristojnosti, nećemo ni spominjati. Što bi se, dakle, dogodilo nakon objave o Krležinoj smrti u današnje vrijeme? Tko bi prvi objavio tu vijest? Akademija, Društvo hrvatskih književnika, Ministarstvo kulture, Leksikografski zavod? Bi li se uopće danas za nekog književnika formirao neki liječnički konzilij? Bi li javnost bila dnevno izvještavana o njegovu zdravstvenom stanju? Bi li političari slali poruke ohrabrenja bolesnom i važnom piscu? Vjerojatno ne bi. Bolest književnika danas je, kao što je to i red u neuređenoj zemlji, svedena u strogo privatne okvire. O bolestima i predsmrtnim stanjima se građanski pristojno šuti, baš kao i o mnogim drugim stvarima.
No ono što sa sigurnošću možemo reći je to da u današnje vrijeme Miroslav Krleža, pisac nevjerojatno velikog i raznorodnog opusa, ne bi bio ispraćen uz vojne počasti. Ni uz vojne plotune. I vjerojatno bi se morao zadovoljiti grobnim mjesto u Aleji velikana. Telegrame sućuti vjerojatno bi poslali ministrica kulture i medija, predsjednik Sabora, vrlo vjerojatno i predsjednik Vlade. Za predsjednika Republike ne znam jer on na svojoj službenoj stranici ne objavljuje tekstove svojih eventualnih telegrama sućuti. Dakle, ne znamo bi li taj telegram napisao i, ako bi, što bi u njemu pisalo. Predsjednik nam je i u tom području prilično nepredvidiv i tajnovit, poput nekog lika iz Krležinih opsežnih romana koje je, uostalom, rijetko tko i pročitao. A možda predsjednik jest, jer je jako načitan.
Dan žalosti sasvim sigurno ne bi bio proglašavan. Jer to se u ovoj zemlji za umjetnike koji se bave tzv. ozbiljnom umjetnošću ne običava. A možda je čak i prepatetično. Novine bi se o Krleži, naravno, raspisale. Ali, u prvom planu i ne bi bio samo Krležin opus i vječno pitanje zašto nije dobio Nobelovu nagradu za književnost (pogotovo zato što je rođen u 19. stoljeću, a umro u 21., to bi stvarno bio lijepi raritet za Nobelov komitet i klikanja po raznoraznim upućenim i neupućenim sajtovima), nego i njegov privatni život. Njegove ljubavi koje su vrlo zanimljive, a široj javnosti još uvijek nedovoljno poznate, a realno je da su ugrađene i u njegovo djelo. Dakle imaju literarno pokriće. Pa zašto bi ih onda prešutjeli?
Ali razlog zbog kojeg pišem ovaj nekome možda i morbidni tekst su društvene mreže. I hejteri koji se kao u nekoj močvari pojave uz svaku važniju smrt u ovoj (ali i ne samo ovoj) zemlji. Pišem, dakle, o reakcijama svih onih razljućenih ljudi koji strastveno mrze ljude koji imaju stavove i živote drugačije od njihovih. Možete li si uopće zamisliti što bi ti ljudi kojih uopće nema malo pisali o Krleži, njegovu liku i djelu, njegovim tekstovima o Titu (pogotovo o onom nekrologu koji počinje "Za dugom kolonom svojih divizija ode Tito preko Romanije...)... Kakvi bi to sve bili izljevi djevičanske mržnje, koliko bi tu bilo posla za dentiste zbog polomljenih gebisa, koliko bi se tu negativnih emocija slilo u jednu mutnu i za život opasnu rijeku koja bi opet, kao u nekoj pandemiji, zaražavala nove ljude i nove generacije. Koje Krleža kao autor brojnih tekstova u osnovi uopće ne zanima jer oni ništa i nikoga ne čitaju.
Naravno, ovaj tekst nisam napisao zbog Miroslava Krleže koji je doista umro 1981. i kojem stalno obilježavamo neke obljetnice, tiskamo knjige, gledamo ga na kazališnim pozornicama i tu i tamo s više ili manje pijeteta rujemo po njegovoj privatnosti. Ne, ovaj sam tekst napisao zbog Dubravke Ugrešić. Jer, ako je Vesna Parun bila legitimna nasljednica Tina Ujevića, Dubravka Ugrešić bila je legitimna nasljednica Miroslava Krleže. Ali umrla je u demokraciji pa je i njezina smrt barem na društvenim mrežama iskorištena za neviđene izljeve mržnje i elementarni ljudski linč. U zemlji koja se diči tisućgodišnjom kulturom. Sramotno. I nedostojno.
VIDEO: Preminula čuvena književnica Dubravka Ugrešić
Pitanja za autora teksta: Da se Miroslav Krleža 1945. odselio iz tadašnje države, da je o njoj rekao/napisao nešto loše, da li bi imao takav status i takav pogreb kakav je imao? Da li bi uopće bio uvršten u školsku lektiru? I da li bi umro prirodnom smrću ili bi ga možda posjetili gosti iz organa "Državne bezbednosti".