Tko će kome ako neće svoj svome? Stara je to uzrečica, prispodobiva na
hrvatske prilike. Sasvim je razumljivo da političari, kad su na vlasti,
izgrade vrtiće, škole i ostalu infrastrukturu u rodnim mjestima.
Razumljivo je stoga da premijer Ivo Sanader spoji selo svojih roditelja
direktno na autocestu. Prirodno je, i to se očekuje, da ministri
pomognu prijateljima, kumovima i rodbini u zapošljavanju.
U zemlji u kojoj je preko 300.000 nezaposlenih, a među njima zavidan
broj s fakultetom, sol na ranu stavlja podatak da ministri udomljuju
svoju rodbinu i znance upitna obrazovanja. Važno je samo prezivati se
Račan, Stazić, Čobanković, Vukelić, Kirin... i ulazak u svijet državne
uprave i poduzeća je zajamčen. U ljudskoj prirodi potreba je da se
pomogne i zaštiti najbliže, a i političari su samo ljudi. No, zašto se
onda kunu u transparentnost, javnost natječaja i dostupnost podataka?
I zašto uvijek, na osobnom planu, sve te vrijednosti padnu u vodu i
ministri u svojoj braći, nećacima ili prijateljima vide sjajne državne
službenike, direktore državnih poduzeća, glasnogovornike, šefove
kabineta? Sudeći prema epidemiji koja hara Hrvatskom već puno
desetljeće i pol, bit će prije da je riječ o osobnom nepotizmu
ministara i državnih dužnosnika, nego o stranačkom klijentelizmu. No
bilo je i toga.
Tko još ne pamti aferu, kada su dvoje mladih pravnika iz Splita i
Dubrovnika, s odličnim ocjenama, optužili sad već bivšu ministricu
pravosuđa da je za vježbenike, mimo kriterija i stručnosti, zaposlila
članove DC-a?
RIJEČ - DVIJE
Zaposli me, dragi rođače na vlasti
