Kako su samo kruti donositelji odluka kod nas. Pokušavalo nas se nekoliko sjetiti kada je posljednji put donijet neki propis, zakon, novina koja bi razveselila, relaksirala i polučila osjećaj zadovoljstva jer će sada nešto biti lakše, brže, jednostavnije...?
Konverzija švicaraca, rekla je jedna kolegica. Besplatni udžbenici, rekao je netko drugi. Ne moraš više u općinu po neke dokumente već ih besplatno isprintaš zahvaljujući e-matici, ističe treća, a i susjedovom šogoru je na ruku išla izmjena poreznog sustava jer ima veliku plaću. Te stvari, istina je, dokazuju da se katkada nekome i posreći. Međutim, daleko je više situacija i problema u kojima se manifestira birokratiziranost sustava nespremnog na donošenje odluka i kada nije u pitanju novac. Najteže nekako pada kad je riječ o bolesnima. Eto, jedan od takvih naizgled ne preteških problema je i onaj koji muči bolesnike koji se liječe biološkim lijekovima: po baš svaku dozu lijeka moraju u bolnicu. Tlaka je to i kad živiš u Zagrebu pa moraš na Rebro ili u Vinogradsku, izostati s posla i čekati, ali daleko je veći problem ako živiš u mjestu udaljenom od bolnice pa zaista moraš putovati svaki tjedan, mjesec ili svaka dva mjeseca da bi primio lijek. Za kroničnu bolest, dakle trajno, godinama! Naknada putnih troškova dobije se samo ako je bolnica udaljena više od 50 kilometara, za manje, plaćaš iz svog džepa. Ili, recimo, nedavno je među dijabetičarima došlo do pomutnje jer se nekim odlukama ide štedjeti na lijekovima, umjesto da se uštede ostvaruju prevenirajući komplikacije dijabetesa.
Lijekovi koji ujedno djeluju na dijabetes i sprečavaju nastanak kardiovaskularnih komplikacija šećerne bolesti doplaćuju se, iako bi daleko pametnije i isplativije bilo te lijekove učiniti dostupnijima, pa da komplikacija ni ne dođe, nego poslije liječiti znatno skuplje posljedice oboljenja šećeraša od srca i krvnih žila. No, kako su kardiovaskularne komplikacije dijabetesa najčešći uzrok smrti dijabetičara, možda se i s tim računa kao rješenjem.
