Ovih dana na cijelom Jadranu vrije. Budi se vehementna galeristica Dagmar Meneghello koja na Svetom Klementu preko puta grada Hvara već desetljećima pokušava živjeti od održiva turizma u kojem turiste smješta u umjetnički osviještene apartmane prepune slika i skulptura recentnih hrvatskih umjetnika. U svom palmižanskom restoranu osim hrane i pića nudi opuštajuće koncerte vrhunskih umjetnika, neumorno organizira izložbe, pokušava prodavati umjetnine u vrijeme koje nije sklono umjetnosti, sadi domicilne i egzotične biljke, njeguje uspomenu na supruga Tota Meneghella. No, njezin mediteranski bujni raj ugrožen je mladim i neobuzdanim partijanerima koji su preplavili otok i ne zanima ih ni umjetnost, ni priroda, ni baština otoka na kojem su se zatekli i kojem vjerojatno ne znaju ni ime. Slično je i u gradu Hvaru. Grad prebogate povijesti s palačama, crkvama i starim komunalnim kazalištem, pokleknuo je pred energičnim i ignorantskim gostima koji u Hvaru očekuju novu Ibizu ili novo Zrće, a tim ih se sloganima i privlači na taj sunčani dalmatinski otok, bez obzira na proteste dijela stanovništva koje ne želi živjeti u nepreglednom diskoklubu.
Jeftinim, krajnje komercijaliziranim turizmom zgranuti su i stanovnici neprocjenjive Dioklecijanove palače i Splita koji vape za mjerom, ali mjeru im splitski gradski oci u ovom totalnom šušuru niti garantiraju niti mogu garantirati. Gradski oci mogu Splitskom ljetu ograničiti upotrebu Peristila za potrebe opernih izvedbi Verdijeve "Aide", ali ne mogu napraviti reda u spomeniku nulte kategorije koji se u ljetnim noćima sve češće pretvara u stadionsko vašarište koje mu nikako ne priliči. A što tek reći za dubrovački Revelin. Već je godinama pretvoren u diskoklub i tek povremeno ugošćuje neke priredbe Dubrovačkih ljetnih igara, a u svojoj utrobi sramežljivo krije i izložbu Dubrovačkih muzeja.
Ovih je dana ta stara i monumentalna tvrđava, koja je neki dan impresionirala i šetačicu Angelu Merkel i koja je i te kako važan dio dubrovačke jedinstvene fortifikacije, ugostila i tzv. Noć gladijatora, dakle naturalističku makljažu, što je zgranulo neke Dubrovčane koji su ostali gospari. Svaku noć Revelin, koji su obnavljali svi porezni obveznici ove zemlje, i to znatnim milijunskim iznosima, postaje pulsirajuća zvučna bomba iz koje izlaze nevjerojatno snažne vibracije. Lijepo je da Dubrovnik okuplja mlade ljude iz cijelog svijeta, lijepo je da oni hrle u staru jezgru koja je pod zaštitom UNESCO-a, ali je pitanje zašto se baš staru jezgru treba uporno pretvarati u carstvo elektroničke buke. Treba oko pet-šest sati ujutro gledati tu mladost koja doslovno leži na ulicama nedaleko od Revelina i nema je tko pokupiti ili se u totalnom krešendu svađa spremna na fizički obračun do krvi. Kakva je to slika turističkog i kulturnog grada Dubrovnika? Kakva je to strategija kulturnog turizma koju su osmislile (ili propustile osmisliti) naše dobro plaćene javne politike? Što o tome mogu reći ljudi koji su desetljećima vedrili i oblačili (a oblače i dalje) na hrvatskom turističkom nebu, poput Pave Župan Rusković i Nike Bulića koji su rodom iz dubrovačkog kraja? Što o tome, uostalom, misli dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić, inače liječnik, koji je na otvaranju 65. Dubrovačkih ljetnih igara lakonski spomenuo raskalašenu djecu na visokim školama? No, djeca ne bi bila toliko raskalašena da nemaju raskalašene roditelje.
>> Je li Prvi svjetski rat bio tragično ili pozitivno zbivanje?
