Mladi britanski povjesničar Tim Bouverie u svom debitantskom publicističkom djelu “Politika popuštanja Hitleru”, koje je ovih dana doživjelo i hrvatski prijevod u nakladi izdavačke kuće Ljevak, pokriva široko razdoblje od Hitlerova imenovanja za njemačkog kancelara do kraja “Lažnog rata”, pokušavajući razotkriti temeljne uzroke katastrofe koja je uslijedila. No ovo je prije svega jedna sjajna knjiga o britanskoj politici, britanskom društvu i britanskoj diplomaciji iz razdoblja kada je Velika Britanija nominalno još bila najmoćnija zemlja na svijetu, koja je pokušala predvoditi Europu u nastojanju da se zaustavi Hitler i njegova težnja za prevlašću na Starom kontinentu. Pored glavnih likova iz toga razdoblja, Chamberlaina, Halifaxa, Churchilla, Daladiera, Roosevelta te Hitlera i Mussolinija, Bouverie proučava i postupke manje poznatih figura, osobito amaterskih diplomata, a na raspolaganju je imao brojne dnevnike, pisma, diplomatsku poštu i novinske članke.
A baš prema britanskom tisku iz tog doba očito je da Hitlerov dolazak na vlast nije ulijevao strah pa se tako Daily Telegraph pitao kako se uopće čovjek koji izgleda tako beznačajno , “s tim smiješnim brčićima”, mogao prikazati “tako privlačnim i impresivnim” njemačkom narodu. New Chronicle rugao se trijumfu “austrijskog soboslikara”, dok je Daily Herald ismijavao “oniskog Austrijanca s mlitavim stiskom ruke, podmuklim smeđim očima i brkovima kao u Charlieja Chaplina”. Times je ustvrdio da će Hitlerova vlada biti “najmanje opasno rješenje problema bremenitog opasnostima, dok je New Statesman bio još smioniji: “Ne očekujemo da ćemo svjedočiti istrebljenju Židova ili rušenju moći velikih financijskih institucija.” Kako se pokazalo, najbliže istini bio je Morning Post koji je ustvrdio da posljednji zaokret u njemačkoj politici nije dobar znak za mir u zemlji i predvidio da će nova vlada vjerojatno “rješenje za domaće teškoće tražiti u avanturama u inozemstvu”.
Knjiga sadrži 25 iznimno sadržajnih poglavlja kroz koja se iščitavaju sve pogrešne procjene, a ponekad i fasciniranost naivnih britanskih diplomata Hitlerom, a ovdje ćemo se pozabaviti poglavljem “Čaj s Hitlerom”.
To poglavlje počinje pričom iz veljače 1934. kada je britanska vlada poslala 37-godišnjeg Anthonyja Edena, drugog čovjeka Ministarstva vanjskih poslova, da ispita kakav je Hitler. Edena su mnogi smatrali najbolje odjevenim muškarcem u Londonu, a izgled filmske zvijezde pojačavao mu je reputaciju čestite osobe. Također, njegova ratna i vojna prošlost pomogli su mu kod Hitlera, koji se veoma volio prisjećati rata. Za vrijeme ručka u britanskom veleposlanstvu drugog dana Edenova posjeta Hitler se činio nezainteresiranim za vegetarijansko jelo koje je bilo spravljeno za njega, a zagrijao se tek kad je Eden spomenuo njihovo zajedničko iskustvo u rovovima. Kancelar se vidljivo smekšao i dvojac je proveo ugodno vrijeme razmjenjujući priče i prisjećajući se raznih sektora u kojima su služili.
Eden: “Hitler čak ima smisla za humor”
Eden je bio očaran Hitlerom, smatrajući da je „mnogo više od demagoga“ i da čak ima „tračak smisla za humor“. Tadašnji britanski veleposlanik u Berlinu Sir Eric Phipps upozorio ga je da se ne da zavesti kancelarovim medenim riječima o miru, ali Eden je ipak zaključio da je Hitler iskren. „Vrlo mi je teško vjerovati da taj čovjek osobno želi rat“, izvijestio je budućeg premijera Stanleya Baldwina. Bio je poslan u Berlin da provjeri Hitlerove reakcije na vladine najnovije prijedloge o razoružanju i laknulo mu je kad je vidio kako je Führer reagirao. Hitler je rekao da će poštovati Locarnske sporazume, obećao je da će jamčiti „nevojni“ karakter SA i SS-a i nije isključio povratak Njemačke u Ligu nacija. Glavni zahtjev bio mu je da se Njemačkoj dopuste zračne snage. Eden je znao da Njemačka već razvija ilegalne zračne snage, pa je mislio da to nije nerazumno i prenio je Hitlerove zahtjeve uz komentar da su „kancelarovi prijedlozi bili mnogo bolji od očekivanog“. No, svojim je entuzijazmom udario glavom o zid zbog stalnog podtajnika u Ministarstvu vanjskih poslova Roberta Vansittarta.
Po mnogo čemu su „Van“ i Eden bili slične osobe, no s dolaskom Hitlera na vlast, Vansittart je postao najzlogukiji prorok u Whitehallu. U tom kontekstu Vansittart je smatrao da je „mladi Eden, tek stigavši iz škole bontona“, gledao na Hitlera i njegova obećanja kroz ružičaste naočale. Ministar vanjskih poslova Sir John Simon slagao se s tim. Vlada Njegova Veličanstva nikad ne bi mogla razmotriti prijedlog koji bi Francuskoj bio tako nepoželjan i neizbježno doveo do utrke u naoružanju, pisao je 23. veljače ambasadoru Phippsu.
Eden se naljutio zbog te zamjerke bjesneći da je Simon „ne samo nacionalna, nego i internacionalna katastrofa“. No samo nekoliko tjedana kasnije, Hermann Göring „gromko je zanijekao“, kako se Phipps izrazio, njemački pacifizam, u koji su neki, poput Edena, bili skloni vjerovati. U govoru 10. ožujka 1934. u Potsdamu impozantni bivši letački as, ministar zrakoplovstva, premijer Pruske, maršal Reicha za šumarstvo i lov, veličao je pruski militarizam, koji je prkosio „cijelom svijetu“ i prkosit će ponovno. To će probuditi stare strahove. Iako su upravo Prusi bili ti koji su 1815. pristigli u pomoć vojvodi od Wellingtona i donijeli prevagu kod Waterlooa, prusijanizam je u Britaniji i Francuskoj bio istoznačan sa superiornom vojnom moći, željeznom disciplinom i dvjema invazijama na Francusku. Eden je bio zadovoljan što je otkrio da u Hitleru nema „ničega pruskog“: kancelar je bio „tipični Austrijanac“ ili, kako je smatrao Edenov parlamentarni privatni tajnik lord Cranborne, „nadahnuti seljak“. No ipak se mnogim promatračima nacistički režim činio kao totalitarističko uzdizanje prusijanizma.
Cijela zemlja zaluđena je vojskom – uzviknuo je bivši diplomat Harold Nicolson za vrijeme posjeta Münchenu u veljači 1934. „Strast prema uniformama veća je nego 1912., Njemačka je opet ona Njemačka otprije rata“, zapisao je u svoj dnevnik, ali „s novim fanatičnim pogledom u očima.“ Bivši ministar vanjskih poslova sir Austen Chamberlain slično je razmišljao. Nacistička revolucija, rekao je 13. travnja 1933. pred Donjim domom – samo dva i pol mjeseca nakon Hitlerova dolaska na vlast – bila je „ono najgore od svepruskog imperijalizma, uz dodatno divljaštvo, rasnu oholost, isključivost koja niti jednom sugrađaninu koji nije „čistog nordijskog roda“ ne priznaje jednaka prava i državljanstvo“. Bila bi ludost, tvrdio je Chamberlain, razmatrati reviziju mirovnih ugovora dok je Njemačka u takvu stanju. Neki su dijelili to mišljenje. No postojalo je drugo, popularnije gledište, prema kojem će se Njemačka smiriti tek kad joj se skinu okovi Versaillesa.
Početkom 1930-ih rijetki su, naime, branili Versailleski ugovor. Mir koji je slijedio nakon njega, prema Nijemcima, „diktirala“ je pobjednička saveznička strana, „ponizio“ je Njemačku pripisavši joj „isključivu“ odgovornost za početak rata, opustošio joj oružane snage, nametnuo „pogubne“ reparacije, oteo kolonije i amputirao dijelove teritorija u korist novih država kao što su Čehoslovačka i obnovljena Poljska. Dojam da Saveznike treba kriviti za naciste bio je ključan za način razmišljanja iz kojega se razvila politika popuštanja. Ako su Britanija i Francuska „stvorile“ nacionalsocijalizam, onda ga, logično, mogu „umiriti“ tako što će uvažiti pritužbe koje su mu pogodovale.
U travnju 1934. strpljenje Francuza bilo je pri kraju. Brojke objavljene u ožujku pokazale su da su u lanjskom proračunu njemački izdaci za vojsku narasli za 356 milijuna reichsmaraka, s povećanjem troškova za 121 milijun samo za zrakoplovstvo. Hitlerove riječi možda jesu „miroljubive“, rekao je francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou nacističkom izaslaniku Joachimu von Ribbentropu, „ali potezi su ratni“. Francuzi su stoga prekinuli pregovore o razoružanju, rekavši Londonu da se želja Francuske za mirom ne može ispuniti odustajanjem od vlastite obrane.
Francusko non Britanci su prihvatili s ljutnjom i držali su da je Francuska protratila jedinstvenu priliku da sputa njemačkog levijatana. No, iako su zbog postupka Francuza u biti propale šanse za multilateralni sporazum, otvorena su vrata onom čudnovatom fenomenu u godinama politike popuštanja: amaterskim diplomatima.
Jedan od onih koji su na licu mjesta pokušali shvatiti nacističke progone bio je Robert Bernays, koji je 1933. i 1934. kao specijalni dopisnik News Chroniclea, usto što je bio parlamentarni zastupnik Bristola Northa, nekoliko puta putovao u Njemačku. Bernays, čiji je djed s očeve strane bio Židov, pokušao je zaštititi svoje izvještaje od optužbi za iskrivljivanje nastojanjem da vidi stvari iz nacističke perspektive. Tako je u Specijalnom dopisniku, knjizi koju je objavio 1934., dopustio da „ima nečega u tvrdnji da su se njemački Židovi slabo trudili shvatiti njemačku nacionalnu psihologiju“ i da je „kobno što su nakon rata najbolja mjesta u kazalištima, najskuplji restorani, najluksuzniji auti, bili u vlasništvu Židova“. Ipak, bio je užasnut klimom straha koju je zatekao. „Čak ni sad ne mogu izbaciti iz glave“, pisao je, „prestravljeni izraz lica toliko ljudi s kojima smo razgovarali.“ Cijele židovske obitelji otjerane su s posla, nasumična premlaćivanja – iako manje česta nego u ranim danima revolucije – još su se događala i bilo je priča o brojnim samoubojstvima. Postupanje nacista prema Židovima bilo je „nečovječno“, „nikako nisu mogli pobjeći“ od svojih nevolja. „Ne mogu dovoljno naglasiti svoju užasnutost“, pisao je Bernays, „i zgražanje nad onim što se događalo.“
Sastanak bez osmijeha
Te nove vjetrove u Berlinu popratile su promjene u Parizu. Moćni francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou – neumorni pobornik pregovora i tvorac francusko-sovjetskog sporazuma u nastajanju – iskrvario je nakon što je 9. listopada 1934. ustrijeljen u Marseillesu u atentatu bugarskih i hrvatskih separatista na jugoslavenskog kralja Aleksandra I.
Barthoua je zamijenio Pierre Laval, čije prepoznatljive bijele kravate nisu mogle odagnati zasluženu reputaciju zaplotnjaka. Laval je favorizirao zbližavanje s Njemačkom i bio je više nego voljan surađivati s Britancima u postizanju nagodbe.
U veljači 1935. Hitler je razdragano dočekao britanskog ministra vanjskih poslova Simona, te Edena i Phippsa. Nego što, smatrao je Paul Schmidt, Führerov novoimenovani prevoditelj, „prisutnost engleskih gostiju za njega je bila trijumf“. Hitler se upustio u dug monolog o svojem mesijanskom poslanju, koji je Simon slušao s „očinskom dobrohotnošću“. Životni cilj bio mu je preporoditi njemački narod, ali njegovi engleski gosti moraju shvatiti da „nacionalsocijalizam nema ekspanzivni karakter“. Njemačka je optužena da je prekršila Versailleski ugovor, no on, Hitler, prije bi umro nego potpisao taj dokument. A to i nije bilo prvi put da je Njemačka morala prekršiti neki sporazum. Napoleon je 1806. nametnuo sporazum Pruskoj, ali on ne misli da se vojvoda od Wellingtona žalio kad mu je maršal Blucher pohitao u pomoć kod Waterlooa. Eden je smatrao da ih je „dobro bocnuo“ i da je to bilo „najbliže humoru od svega što je Hitler rekao“ tijekom sastanka. No bilo je izgovoreno „bez tračka osmijeha“.
Simon je pritiskao Hitlera da prihvati istočni pakt koji bi zajamčio istočne granice Europe, ali Hitler je bio nepopustljiv. Nije bio sklon multilateralnim sporazumima i obuzeo ga je gnjev na sugestiju da bi Litva, za koju je rekao da zlostavlja njemačku manjinu u Memelu, mogla sudjelovati u bilo kakvu dogovoru oko toga. K tome je glavna prijetnja miru u Europi komunistička Rusija. Na to je Eden, čiji je upitni izraz lica odavao sumnjičavost, izazvao Hitlera. „Rusija nije u stanju, niti to želi, voditi rat“, izjavio je čuvar državnog pečata. Hitler je zamolio Edena da ne podcjenjuje prijetnju Sovjetskog Saveza, već najjaču kopnenu, kao i zračnu silu. No uvjeravao je goste da on nikad ne bi razmišljao o ratu ni protiv Rusije ni protiv Čehoslovačke.
Poslijepodne je Hitler zanijekao svaku namjeru narušavanja austrijske nezavisnosti, prije nego što će povezati obnovu Njemačke kao velike sile, uključujući povratak kolonija, s britanskim mjestom u svijetu. Njemačka želi dogovor i s Francuskom i s Britanijom, objasnio je kancelar, no dok je sporazum s prvima opterećen komplikacijama, sporazum s potonjima mogao bi biti od obostrane koristi. Činjenica je, nastavio je Hitler, da Velika Britanija ne može braniti sve svoje kolonijalne posjede, tako da bi Britanskom Carstvu jednog dana možda „bilo drago imati njemačku pomoć i njemačke snage na raspolaganju“. Stoga, ako bi dvije vlade mogle pronaći rješenje koje bi „zadovoljilo najhitnije i najosnovnije zahtjeve Njemačke“, onda bi se Njemačka lako mogla vratiti punoj „suradnji i prijateljskim odnosima s Velikom Britanijom“. Simon je reagirao hladno. Britanija želi dobre odnose s Njemačkom, ali oni nisu mogući nauštrb njezinih odnosa s Francuskom. Britanci ne žele zamijeniti jednog prijatelja drugim, nego biti „odani prijatelji svima“, pojasnio je ministar vanjskih poslova.
Ljutiti francuski veleposlanik
„Loši rezultati“, zapisao je te večeri u dnevnik malodušni Eden. Cijela atmosfera razgovora bila je mnogo drukčija nego lani i „stari pruski duh“ bio je vrlo očit. Unatoč tome, Nijemci su im se željeli svidjeti pa su priredili raskošnu gozbu u veličanstvenoj prostoriji u rokoko stilu, sa zidovima prekrivenim damastom i mnoštvom lakaja u krasnim livrejama i s napudranom kosom. Bila je prisutna cijela hijerarhija Trećeg Reicha. Göring je izgledao osobito dojmljivo u nebeski plavoj odori s brojnim zlatnim gajtanima.
Na sredini stola, Eden i Hitler su se dobro slagali. Hitler se uhvatio za Edenovu opasku o posljednjoj njemačkoj ofenzivi u Prvom svjetskom ratu, pa su njih dvojica ponovno raspravljali o položajima suprotstavljenih snaga. Začudnom koincidencijom ispalo je da su Hitler i Eden bili u to vrijeme ušančeni gotovo jedan nasuprot drugome, blizu La Ferea na rijeci Oise. Zajedno su na poleđini jelovnika nacrtali kartu prve crte bojišnice, koju su potom obojica potpisala. Nakon večere, francuski veleposlanik žurno je prišao čuvaru državnog pečata kako bi ga upitao je li istina da je u ožujku 1918. bio nasuprot Hitleru. Eden je odvratio da se tako čini. „I promašili ste ga?“, uzviknuo je Francuz. „Trebali su vas strijeljati!“
U vlaku iz Berlina za Moskvu idući dan Eden je napisao izvještaj o britanskom posjetu u kojemu je izrazio ozbiljne sumnje u to hoće li Njemačka ikad biti spremna postići dogovor ako joj se vrate kolonije i udovolji brojnim drugim zahtjevima. U takvim okolnostima, tvrdio je, samo je jedna opcija: oživiti Ligu naroda i ponovno utvrditi njezinu svrhu kako bi se omogućio zajednički nastup protiv buduće njemačke provokacije. Simon se tobože složio s tim. Sređujući misli u bilješci ubrzo nakon povratka iz Berlina, ministar vanjskih poslova je ustvrdio: „Ako Njemačka ne bude surađivala kako bi se potvrdila europska solidarnost, ostatak Europe surađivat će kako bi je očuvao usprkos Njemačkoj.“ To bi moglo dovesti, nastavio je, do „neobičnog prizora gdje britanski torijevci surađuju s ruskim komunistima, dok Unija Lige naroda gromoglasno plješće“.
Pa mogao se autor informirati ko je to finansirao njegove izbore 1933. Tainformacija bi bila u suprotnosti sa svim što je napisa u svojoj knjizi.