Eto, živ sam i zdrav. Politika se zasitila mene, ja sam se zasitio nje i zato sam otišao. Sad baš i nisu vremena kad je pozitivno biti političar, ali nisam vratio člansku iskaznicu. Ja sam u HSS-u rođen – smije se Božidar Pankretić u svom prvom razgovoru s novinarima otkako je prije nešto više od dvije godine, nakon HSS-ova debakla na parlamentarnim izborima, iznenadio javnost i najavio kako se povlači iz politike.
Uglavnom nadgleda
Magistar agronomije, bivši HSS-ov ministar poljoprivrede i regionalnog razvoja te potpredsjednik u vladi Jadranke Kosor, vratio se obiteljskom biznisu – uzgoju tovne junadi, koja je u svijetu sve traženija roba. Nakon punih 16 godina u političkom vrhu (osam saborskih i osam ministarskih), bilo je, kaže, “uzmi ili ostavi” pa je, objašnjava, na odlasku aktivirao dužnosničku mirovinu od „oko osam i nešto tisuća kuna“. Sada je umirovljenik i „pomaže“ bratu Zdravku, koji je proteklih godina i uvećao obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo (OPG). Obiteljska farma lani je od države dobila oko 1,6 milijuna kuna poticaja te 60-ak tisuća kuna za kapitalna ulaganja u govedarstvo u 2011. godini.
– Ne mogu reći da sam gospodin u štali, ali ni da se ujutro rano dižem i hranim stoku. Kad zagusti, naravno da pomažem. No na farmi su, uz brata, stalno zaposlena tri radnika pa ja uglavnom nadgledam – brani se Pankretić. Njegov dio posla je, ističe, komercijala, od nabave do prodaje tovne junadi, što mu je poseban gušt. Jednom ili dvaput mjesečno putuje u Rumunjsku, Mađarsku ili Češku gdje bira teliće, kojima će utrostručiti vrijednost u Hrvatskoj. S “mršavom” proizvodnjom domaće teladi, RH uvozi čak 95% od trenutačnih godišnjih kapaciteta od oko 100.000 grla.
– Najbolja su goveda iz Češke. No kako njih nema u ponudi cijele godine jer su na paši, a mađarska su dosta skupa, moja uglavnom stižu iz Rumunjske, s farmi koje su tamo uglavnom pokupovali Talijani i Španjolci – kaže Pankretić, koji u Rumunjskoj “šopingira” na talijanskom. Jezik dobro govori i zbog kumskih veza s tovljačem junadi iz sjeverne Italije koja je, kad je riječ o baby beefu, broj jedan u svijetu. No za njom u kvaliteti ne zaostaje ni Hrvatska, koja u izvozu postiže jako dobru cijenu, dok Hrvati, na žalost, češće jedu jeftiniju – poljsku junetinu.
– Ja sam uvijek za slobodni izbor, ali to ovisi o trgovcima – kaže Pankretić.
Trećinu ukupne proizvodnje od oko 800 grla godišnje proda na domaćem tržištu. Preko PIK-a Vrbovec, samo 300 metara zračne linije od farme Pankretićevih, trećina proizvodnje završava u Toskani, Fiorentini... Tzv. milanski rez hrvatski je ekskluzivni proizvod, dok trećina bikova, u prosjeku po 650 kilograma, završava u Libanonu i Egiptu.
– Libanonci su glavni trgovci za Bliski istok. Neki kupci s njima i ne žele trgovati nemaju li u ponudi hrvatski baby beef, koji je i nekoliko puta “mlađi” od brazilskog – smije se Pankretić.
Obitelj iduće godine ide u izgradnju nove farme za oko 500 goveda, za koju već ima građevinsku dozvolu, a sa strojevima i opremom stajala bi oko milijun eura. U planu je i bioplinsko postrojenje od 1 megavata “teško” tri milijuna eura, kojim će se zaokružiti proizvodnja na farmi, a dio sredstava povući će se iz EU.
– EU kronično manjka govedine tako da to nije posao bez perspektive. Pitanje je samo koliku će nam podršku dati država. Talijani se, primjerice, obilato koriste i nacionalnim i bruxelleskim potporama – kaže Pankretić, nezadovoljan i neriješenim pitanjima oko okrupnjavanja i davanja državne poljoprivredne zemlje u zakup.
O svima sve najbolje
Previše je, tvrdi, i administriranja koje ni njega nije zaobišlo iako on, kao bivši političar, lakše otvara neka vrata. Zakon o komasaciji on je pak napisao još 2002., pa 2007. Ni u Jakovininu nema velike filozofije, ali nije optimističan da će zaživjeti, dok političke istomišljenike i oponente, sadašnje i bivše, ne želi komentirati. Sa svima je, tvrdi, uvijek bio dobar. Jednom se tek kratkotrajno zakvačio sa Slavkom Linićem, ali više nema pojma zašto. Iako ga još ne hvata želja da se vrati, čini se da još nije sasvim odustao od politike. Tvrdi da mu je tek 49, dok se njegov otac, HSS-ov seljački tribun Joža Pankretić, u politiku prvi put dao u 56.
– Uvijek nasmijan, dijelio je poticaje i šakom i kapom, po hektaru i po kravici, a nikakve koristi od toga – opisuje Pankretića Antun Laslo, predsjednik Udruge Život, koji i danas smatra da je poticaje trebalo davati u skladu s proizvedenim količinama.
– Glupost! To nismo mogli izbjeći! Išli smo u smjeru EU pa tako i u pitanju poticaja – uzvraća Pankretić.
Matija Brlošić, čelnik Hrvatske poljoprivredne komore, kaže kako je Pankretić samo prvi u nizu ministara koji su obećavali puno, a bez rezultata.
– Njegovo je vrijeme bilo vrijeme zanosa i slatkih priča, a od važnijih stvari ništa nije napravio – tvrdi Brlošić.
– Otvorio sam pregovore s EU o poljoprivredi u vrijeme Ivice Račana i zatvorio ih s Jadrankom Kosor – kaže pak Pankretić, koji taj dio karijere ubraja među svoje najveće političke uspjehe. Priznaje mu to i Petar Čobanković, s kojim se dva puta smjenjivao u fotelji ministra poljoprivrede.
– Prvi Pankretićev mandat bio je prilično dobar jer je udario dobre temelje pridruživanju EU. Ma Božo je poljoprivredu uvijek kužio više od Jakovine. Dizali smo seljacima i potpore, a sad se sve urušilo – kaže Cho.
Je li u svoje vrijeme mogao i bolje i više? Je li mu krivo i što se HSS u Kosoričinoj vladi morao odreći resora poljoprivrede, u to vrijeme teškog 4,2 mlrd. proračunskih kuna? – Ja sam na vrijeme shvatio jednu stvar, koja mi i inače pomaže u životu, a to je da čovjek mora bit svjestan što može i što njegova kap znači u onom Cesarićevu slapu. Ako je čovjek nerealan i i misli da je bogom dan, fotelja mu se lako zalijepi za guzicu i ima jako puno problema sam sa sobom. Možete biti pionir određenih stvari, no ako nemate kritičnu masu koja će vas podržati… - kaže Pankretić. Najviše mu je žao što se u njegovo vrijeme nije više radilo na edukaciji poljoprivrednika koji danas raspolažu milijunima kuna ili eura i istodobno moraju biti i ekonomisti, i agronomi, i veterinari da bi izdržali konkurenciju.
>> Pankretić se umirovio da krene u radne pobjede
