Dok Jovanku Broz pokapaju u beogradskoj Kući cvijeća, kultnom počivalištu Josipa Broza Tita, dio intelektualne srbijanske javnosti s pravom negoduje tvrdeći kako bivša prva dama Jugoslavije ničim nije zaslužila takvu počast. Uostalom, bila je tek jedna od Titovih supruga i nije bila vladarica, iako je to silno željela. A znamo da se u nacionalne mauzoleje i slična memorijalna zdanja pokapaju nacionalni velikani, koji su svojim djelom zadužili naciju. Osim Kuće cvijeća, Srbi imaju mauzolej kraljevske obitelji Karađorđevića na Oplencu i trebali bi znati kolika je važnost takvih mjesta. Hrvati pak nemaju nacionalnih mauzoleja, gdje bi pokapali svoje velikane, iako je malo poznato kako je njihova gradnja u nekoliko navrata bila planirana. Prvi hrvatski mauzolej bio je onaj kraljevski u Solinu. Bila je to crkva svetog Stjepana na Gospinu otoku iz 9. stoljeća u koju su pokapani hrvatski kraljevi, a koja je otkrivena arheološkim iskapanjima 1896. Malo je poznato da je slavni hrvatsko-peruanski umjetnik Kristian Kreković uoči Drugog svjetskog rata izradio projekte za Palaču nacionalnih vladara, čija je gradnja bila predviđena na Jelačićevu trgu i Dolcu te “hrvatski panteon” na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu.
Najveće Britance izabrao BBC
Prvi hrvatski predsjednik Tuđman, očito fasciniran pariškim Panteonom i londonskom Westminsterskom opatijom, želio je 1990. stvoriti “hrvatski panteon” u Meštrovićevu okruglom paviljonu u Zagrebu, dotadašnjem Muzeju revolucije. Međutim, Hrvatska nije Francuska ili Velika Britanija, pa je od svega ostao samo naziv Trg hrvatskih velikana, koji je 2000. vraćen žrtvama fašizma. Ipak, ulogu svojevrsnog “hrvatskog panteona” posljednja dva i pol stoljeća ima zagrebačko groblje Mirogoj, na kojem su pokopani mnogi naši velikani. Ali ionako se odnos prema velikanima ne pokazuje velebnim građevinama i monumentalnim grobnicama, već čuvanjem i promicanjem njihova lika i djela. A Hrvati na tom polju očito imaju puno problema, nedoumica i kompleksa. Inače, kako objasniti činjenicu da nakon tolikih godina uopće nemamo konsenzus o tome tko je od njih zaslužio najveće poštovanje nacije. Jesu li to Tesla ili Marulić, kralj Tomislav ili ban Jelačić, Tito ili Tuđman, Zrinski ili Bošković? Britanci su to riješili demokratskim putem, kad je prije desetak godina BBC pokrenuo izbor 100 najvećih Britanaca u povijesti. Njihov primjer slijedile su mnogobrojne druge zemlje, koje su pokušale upoznati globalnu javnost sa svojim zaslužnicima te organizirale nacionalne kampanje i natjecanja... Britanci su za najvećeg u povijesti izabrali državnika Winstona Churchilla, Česi – kralja Karla IV., Kanađani – Tommyja Douglasa, utemeljitelja kanadske medicinske skrbi, Amerikanci – predsjednika i glumca Ronalda Reagana, Nijemci – predsjednika i oca demokršćanstva Konrada Adenauera, Nizozemci – kralja i oca nacije Willema Šutljivog, Francuzi – predsjednika i vojskovođu Charlesa de Gaullea, Španjolci – kraljicu Isabelu “La Catolicu”, Čileanci – ubijenog predsjednika Salvadora Allendea...
Naš narod teško postiže konsenzus o bilo čemu pa su tako različita istraživanja posljednjih dvadesetak godina u prvi plan izbacivala potpuno različita imena. Prema najnovijem istraživanju, koje su ljetos proveli Večernji list i Millenium promocija, gotovo izjednačeni na tronu su znanstvenici Nikola Tesla i Ruđer Bošković. Uz njih su visoko rangirani književnici Miroslav Krleža, August Šenoa, Ivana Brlić-Mažuranić, Marko Marulić i Tin Ujević. Istraživanje je pokazalo da u narodu upečatljivo živi i uspomena na hrvatskog blaženika i mučenika Alojzija Stepinca. A među top Hrvatima sjajno stoje i političari Stjepan Radić, Franjo Tuđman i Josip Broz Tito. Ban Jelačić, kralj Tomislav, Nikola Šubić Zrinski i otac domovine Ante Starčević, kao i u brojnim drugim istraživanjima, i u ovom su visoko rangirani, baš kao i svjetski istraživač Marko Polo, slavni kipar Ivan Meštrović te izumitelj Slavoljub Penkala.
Pogledamo li kako se odnosimo prema tim top velikanima, mogli bismo se malo i zastidjeti. Primjerice, prije dvije godine prilično smo “tanko” proslavili 300. obljetnicu rođenja velikog Ruđera Boškovića iako je naš najsvestraniji velikan svih vremena, koji je itekako zadužio Europu. Mnogi Teslu još nisu priznali “pravim” hrvatskim velikanom. Opjevani Nikola Šubić Zrinski čak nema ni spomenika u hrvatskom glavnom gradu. Marka Pola rado poklanjamo Talijanima iako nas Kinezi baš zbog njega cijene i poštuju... Svojski se trudimo dokazati da kralj Tomislav nije ni postojao... Mi nemamo muzeja naših velikana, ne snimamo filmove o njima, njihove obljetnice obično zaboravimo pa ih proslavimo onako usput. A onda se čudimo kad ih netko drugi svojata!
Mnoge smo potpuno zaboravili ili ignoriramo njihov doprinos svjetskoj baštini. Primjerice, kad je devedesetih godina pokrenuta inicijativu da se ispred upravne zgrade Ine podigne spomenik Antunu Lučiću, mnogi tamošnji menadžeri s podsmijehom su pitali – tko je taj? A upravo je taj Splićanin prvi otkrio naftu u Teksasu i započeo njezinu masovnu eksploataciju! U Americi je uvršten među 100 najzaslužnijih Amerikanaca svih vremena, a u domovini većina za njega nije ni čula. Izum vitla Marija Puratića napravio je revoluciju u ribarstvu i zaslužio svoje mjesto na novčanici od pet kanadskih dolara. Nije samo Ivan Vučetić otkrio otisak prsta već i Andrija Mohorovičić slojevite Zemljine kore i uzroke potresa, Ivan Lupis Vukić torpedo, David Schwarz cepelin, Josip Ressel brodskim propelerom zamijenio je tradicionalne lopatice, Kotruljević dvostruko knjiženje u knjigovodstvu, a Marin s Raba utemeljio je čak prvu republiku u Europi – državicu San Marino.
Ivan Ratkaj bio je jedan od prvih europskih misionara među američkim Indijancima, a njegov kolega misionar Ferdinand Konšćak prvi je dokazao da Kalifornija nije otok – kako se do tada smatralo – već poluotok. Braća Seljan iz Karlovca, svjetski putnici i istraživači, smatraju se suutemeljiteljima moderne Etiopije.
Preveli Homera, Kur’an...
Mnogi su vjerojatno čuli za Fausta Vrančića, izumitelja padobrana, ali je malo poznat njegov prezimenjak Antun, hrvatski i ugarski plemić, diplomat, pisac, nadbiskup i kardinal, koji se smatra jednim od najvećih hrvatskih političara u europskoj politici. Dubrovački isusovci Rajmund Kunić i Bernard Zamagna preveli su zahtjevna Homerova djela, a Herman Dalmatin Kur’an – na latinski. Splitski nadbiskup a kasnije heretik Marko Antun de Dominis za života je dogurao do položaja dekana Windsora i glavara Savoya u Engleskoj, što je bila iznimna kraljevska čast udijeljena jednom strancu. Tu su i mnogobrojna druga, doslovno filmski atraktivna imena, koja će nažalost sve dublje padati u zaborav ako ne budemo imali osjećaja, kreativnosti i poštenja da njihova djela približimo novim naraštajima. A ne budemo li znali cijeniti prava životna djela, bit će nam i svejedno koga će nam sutra pokapati u naše virtualne i stvarne mauzoleje.
>>Jovanku ispratili uz taktove pjesme 'Bella ciao'
