Slušajući premijera kako slatkorječivo govori o važnosti pravosuđa za poslovnu i investicijsku klimu na konferenciji “Brže, bolje, modernije pravosuđe”, te kako njezin naziv “jasno naznačuje smjer kojim želi ići naša Vlada”, nepopravljivi optimisti pomislili su kako se konačno probudio pravnik u jednom od brojnih premijera-pravnika koje smo imali. Ali, objava Državnog proračuna za 2018. godinu pokazala je da su jedno riječi, a drugo djela. Od pravosudne revolucije nema ništa. Ministarstvo pravosuđa opet je stvarno i simbolično na samom proračunskom dnu, jedno od rijetkih ministarstava koje će imati manje sredstava na raspolaganju. Toliko o “bržem, boljem...” pravosuđu, ali idemo se mi baviti važnijim stvarima.
Naši nogometaši u četvrtak trebaju imati na umu, da uz milijune koje mogu osvojiti u okviru Fife već za plasman na Svjetsko prvenstvo, te za svaku stepenicu više, kako nije za odbaciti i ono što im Hrvatska nudi ako osvoje medalju. Kao što je predsjednik Vlade Andrej Plenković obećao da će udvostručiti nagrade za vrhunske sportaše, u proračunu za 2018. za to je izdvojeno 12 milijuna kuna, odnosno 6,8 milijuna kuna više nego ove godine. I to nije sve, za još 2,72 milijuna kuna povećana su izdvajanja, na ukupno 18,5 milijuna kuna, za osvajače svjetskih i olimpijskih odličja koji kad navrše 45 godina mogu primati i trajnu državnu naknadu u iznosu od prosječne plaće za osvojeno sportsko zlato, te nešto manje za srebro i broncu. Riječ je o iznosu koji mnogi mogu sanjati kao plaću ili mirovinu nakon višedesetljetnog rada i izdvajanja u mirovinski fond. Ali, to što Hrvatska ne mari ako je za sportski uspjeh potrebno duboko nemoralno posegnuti u džep poreznih obveznika, te štoviše u navijačkoj euforiji to cijeni kao samo po sebi razumljivo domoljublje, govori koliko je mala nacija gladna sportske slave. Neki posve ozbiljno misle kako nam takav uspjeh može otvoriti brojna vrata koja su nam sada zatvorena, da ćemo biti zanimljiviji investitorima bez obzira na naš nestabilan porezni sustav, nesavršeno pravosuđe, nesportski mentalitet u poslovnim odnosima, i kojekakve nesavršenosti kojima unatoč svojoj iznimno lijepoj vanjštini obiluje naša zemlja. Izdvajanja za sportsku elitu u 2018. uvećana su za gotovo 10 milijuna kuna, što jest sitnica u odnosu recimo na 10 postotno povećanje za povlaštene mirovine. Ali, sitnica je i 8,7 milijuna kuna koliko stoji izgradnja kuće za mlade bez roditeljske skrbi pa je unatoč tomu Caritas Zagrebačke nadbiskupije, a ne hrvatska Vlada, pokrio 30 % troškova, te su, jer im je nedostajalo još 2,6 milijuna kuna, uz pomoć HRT-a inicirali humanitarnu akciju “Da život imaju”, a na kojoj je i premijer Andrej Plenković dao svoj doprinos prokomentiravši: “Hrvatski građani još su jednom pokazali veliko hrvatsko srce i ono najvažnije načelo svakoga društva, pa i ključno kršćansko načelo solidarnosti potpore mladima koji su bez odgovarajuće roditeljske skrbi i koji ostaju bez doma. Stoga mi se čini da je ova inicijativa izgradnje objekta u zagrebačkoj Selskoj ulici sjajna i da će ostvariti rezultat. Otvaranje radnih mjesta, zadržavanje ljudi u Hrvatskoj mora biti kontinuitet rada svih institucija, svih vlada, svih politika i na tome ćemo ustrajati”.
Kao što vidimo ipak je to načelo solidarnosti jače izraženo sa stotinama onih koji čine našu sportsku elitu, među kojima su sasvim sigurno rijetki oni koji su uspjeli bez roditeljske potpore. Nije li sramotno da smo u stanju šakom i kapom dijeliti onima koji su iskoristili šansu koju su imali, a istodobno skupljati milodare za one koji nemaju šansu. Zašto ne obratno? Dakle, ne govorimo ovdje o vrhunskim sportašima u slabo plaćenim sportovima, već o onima koji su stjecajem okolnosti na sportskom tržištu trajno osigurali svoju egzistenciju, ali unatoč tomu političari poput Plenkovića smatraju da je primjereno i da su zaslužili dobiti još. Gdje se to on raspitivao kad je došao do takvog zaključka, u Srbiji od koje je Jovanović preuzeo povlaštene “mirovine” za sportaše? Dok istodobno za postignuća u kulturi, za državne nagrade za izuzetne rezultate u obrazovanju i tehničkoj kulturi, te državne, akademske nagrade i potpore u znanosti i visokom školstvu, ukupno će se 2018. izdvojiti 4,2 milijuna kuna, pola milijuna kuna više nego ove godine. Ili za provedbu mjera obiteljske i populacijske politike izdvojeno je milijun više, pet milijuna kuna.
Očiti su prioriteti. Političarima je neprocjenjiva slika sportskog uspjeha s kojim se nacija poistovjećuje. Svaka uložena kuna višestruko se vraća. Premda svaka poštena presuda u zemlji nemorala i nepravde vrijedi više nego sva zlata ovog svijeta.
Sramota je da sportaši sa profesionalnim ugovorima dobivaju od države bilo kakve naknade! Sramota je da profesionalnim sportašima država daje od 45. godine života mjesečnu naknadu do kraja života. Svi oni tenisači, košarkaši, vaterpolisti koji to primaju su nacionalna sramota, a ne domoljubi! Malo su zaradili pa im i porezni obveznici još trebaju davati, i ivaniševiću i kukoču i rađi i svima sličnima... sramota!