Koliko god nam stran bio princip “oko za oko, zub za zub”, na pomisao o bližnjima kao žrtvama zločina u mislima se pretvaramo u monstrume. I u najvećim filantropima budi se osvetoljubivost, pa bi se moglo razumjeti i bogate roditelje Lucijana Magaša koji od snahe traže 800.000 kuna jer im je “nakon noćnog provoda ubila sina” i koji čine sve ne bi li Anu Magaš snašla što teža kazna. Ne želeći “izdati” svoje roditeljstvo, iz tog egoizma potomku svoga sina gotovo dvije godine “ubijaju” i majku.
U okrilju te očito teško zatomljive mržnje, njihov bi unučić trebao naći unutarnji mir kako bi, rasterećen bremena koji nose djed i baka, sam odlučio kakav će odnos izgraditi prema majci!? Kako smiriti tu buru emocija kod djeteta, kako se iz te oluje u glavi izvući bez depresija, noćnih mora, kako izbjeći izjedanje mržnjom? S takvim teretom teško se nose i ljudi bogati životnom mudrošću i iskustvom. Djetetova drama predugo traje, a i država i struka očito su ustuknuli pred moći.
Da je zdvojne osjećaje ipak moguće pomiriti, kazuju nam, međutim, nedavni zadivljujući primjeri mladih ljudi na samom pragu punoljetnosti. Oni su nam poslali iznimno snažne poruke o ljubavi i mržnji, dobru i zlu, životu i smrti, ubojici i žrtvi, zločinu i kazni, suživotu i opraštanju... Hici u njihove najdraže kao giljotinom su presjekli njihova bezbrižna tinejdžerska razmišljanja. Djevojka, i sama ranjena kad je otac ubio majku, na suđenju je rekla da ocu nikad neće oprostiti to što je učinio, ali da ga i dalje voli.
Mladi nogometaš netom nakon gubitka roditelja izjavio je: “Ne, ne mogu mrziti ubojicu svojih roditelja. Mama me odgajala da ne mrzim. Znam što je učinio, ali i on nije kriv za sve. Bio je u ratu, vidio je svašta, gledao je mrtve ljude i došlo mu je nešto da to napravi. A ja nisam naučen da mrzim.” Zašto i unuku moćne obitelji Magaš djed i baka ne dopuštaju da voli svoju majku?!
