U danima (a sada već polako i tjednima) u kojima smo prekomjerno granatirani vijestima vezanima za pandemiju koronavirusa, ali i za nedavni potres, teško se koncentriramo na događaje koji nisu usko vezani s pošastima koje su efektno i temeljito “potaracale” civilizacijske standarde. Tako je u poplavi loših i katastrofičnih vijesti bez većeg odjeka ostala vijest o smrti kazališne, televizijske i filmske glumice, pjevačice i pjesnikinje Nade Klašterke, koja je umrla u Zagrebu u 92. godini, baš na dan kada je hrvatska metropola jako stradala od potresa, i to zajedno s cijelom pripadajućom podsljemenskom zonom s ove i s one strane zlokobne Medvednice.
Istina, i da virusne pandemije i potresa nije bilo, pitanje je koliko bi mjesta u medijima izborila vijest o smrti simpatične i omiljene glumice čiji se potomci također uspješno bave umjetnošću. Jer dostupnih informacija o glumici Nadi Klašterki ima jako malo, a u svakom slučaju premalo. I nije tu od pomoći ni beskraj internetskog informacijskog obilja koji nudi jako puno materijala o krajnjim efemerijama, a jako malo o osobnostima i vrijednostima od formata. Premalo je i tragova o njezinu bogatom i ispunjenom životu ostalo i u našim službenim pisanim izvorima, primjerice enciklopedijskog i leksikonskog tipa. A još je manje ostalo zvučnih i filmskih zapisa o njezinoj zanimljivoj i jedinstvenoj pojavi koja je zapravo bila kao stvorena da se o njoj snimi neki dokumentarni film.
Rođena 20. svibnja 1928. godine, Nada Klašterka cijeli je život ostala vjerna svojoj kajkavštini i upravo se u tom njezinu odnosu prema kajkavskom jeziku može najlakše i najdojmljivije očitati njezina ljudska, a onda i umjetnička veličina. Dakle, ne možemo mi u prigodnim komemorativnim napisima koji evociraju život i važnost Nade Klašterke u hrvatskoj kulturi pisati o ulogama koje nije odigrala ni o filmovima u kojima nije glumila. Ne možemo spominjati festivale na kojima nije nastupala ni nabrajati nagrade koje nije dobila. Ali možemo i moramo pisati o njezinoj ljubavi prema riječi “kaj”, koju je dokazivala i pisanjem uspjelih i zapaženih kajkavskih pjesama koje su, primjerice, izvođene i na Krapinskom festivalu.
Nada Klašterka po sjeverozapadnoj je Hrvatskoj, ali i drugdje, izvela nebrojene recitale kajkavske poezije, koju je odlično poznavala. Koliko mi je poznato, zagrebački Best Music objavio joj je 1995. godine kasetu “Draga reč domača”, na kojoj su snimljene njezine kajkavske interpretacije, među ostalim i pjesama Miroslava Krleže, Frana Galovića, Paje Kanižaja... Zašto tih kaseta i ploča ili pak kompaktnih ploča nije bilo više? Zašto nitko kome je kajkavska baština, ali i očuvanje kajkavske tradicije na duši nije više i češće angažirao Nadu Klašterku za njezino doista vrhunsko kazivanje kajkavske poezije?
Pa nemamo mi mali broj institucija čiji je glavni, ako ne i jedini zadatak promicati kajkavštinu i približavati je novim generacijama i novim govornicima. Zašto Nadu Klašterku nismo mogli češće gledati na televizijskim ekranima javne televizije ili slušati na radiovalovima onih radija koji promiču kajkavsku kulturu i njoj su posvećeni? Istina, tu moramo priznati da je posljednjih desetljeća recitiranje poezije nekako nestalo s javne scene.
Glumci ili sami autori koji vole govoriti svoju (ili tuđu) poeziju nekako su ustuknuli pred prozaičnim vremenom u kojem je u modi čitanje proze, ali ne i poezije. A pogotovo je tu loše prošao kajkavski jezik, o čemu bi se mogli napisati silni doktorati i sociološke studije. Baš čudno. Najveći hrvatski grad Zagreb nastao je od kajkavskog brašna, a i u njemu je kajkavski zadnja rupa na svirali. Ni Zagreb nije Nadi Klašterki posvetio doličnu pozornost, i to u godinama kada mu je mogla uzvratiti naramcima kvalitetne poezije i s jako puno emotivnih društvenih događanja.
Nada Klašterka otišla je vjerojatno u neki bolji svijet i sada je za nju kasno. Ali, oko nas ima još puno jakih umjetničkih osobnosti koje bi nam trebale biti važne i od kojih bismo morali učiti dok su još uz nas. Stoga ih ne smijemo okružiti ignorancijom i izolacijom. Nego uključiti u život. Naravno, kada se vrati u normalu.
Pokoj joj duši uz malo pojašnjenje. Uvažena gospoja ni bila kajkavka u izvornom obliku neg purgerica, prava i autohtona Agramerka. Njen kajkavski je bil ono kaj ste mogli čut vu filmu Kreše Golika il med onim starejšim ZG pukom kojeg ni več.