Njemački ministar vanjskih poslova Gabriel Sigmar nedavno je rekao kako bi ekspertna skupina mogla razmotriti poljski zahtjev za ratnom odštetom. Iako je za Berlin to davno riješeno jer se Poljska odrekla tog zahtjeva 1953., 1970. i 2004. Za lidera vladajućih konzervativaca Jarosława Kaczyńskog to je pitanje časti. I Poljska i Istočna Njemačka bile su sateliti SSSR-a u vrijeme odricanja, koje greškom nije predano u arhiv OUN-a. Hrvatski argument za traženje ratne odštete od Srbije jest u arhivu OUN-a još od 1996.
Sporazum o normalizaciji odnosa SRJ i RH tamo je predao šef misije SRJ pri UN-u. Nakon replike Aleksandra Vučića kako je Hrvatskoj bolje da ne poteže pitanje ratne odštete, srbijanske Novosti, pozivajući se na izjavu Save Štrbca, direktora Veritasa, objavile su: “Hrvati nam traže 32, a dužni su 40 milijardi eura”. Štrbac se pozvao na beogradski obračun štete na imovini “400.000 protjeranih Srba iz Hrvatske”. Grčka je vlada 2015. postavila pitanje ratne odštete od 280 milijardi eura, na što je povjesničar Ulrich Herbert uzvratio pitanjem koliko bi onda Rusija mogla tražiti, sto bilijuna, kako prenosi Deutsche Welle.
Bi li, tko, kako i što mogao tražiti? Presude Međunarodnog suda u Haagu za bivšu Jugoslaviju, i po mišljenju kaznenopravnih stručnjaka ne daju osnova za traženje ratne odštete od Srbije, jer se one odnose na pojedince pa nema potrebne formalnopravne veze ni kad se govori o udruženom zločinačkom pothvatu. Niti u tužbi protiv Srbije za genocid na Međunarodnom sudu, nije bilo osnove da se sudi za agresiju. “Međutim, nesumnjivo je utvrđen materijalni aspekt te štete, taj actus reus”, obrazlaže prof. dr. sc. Davorin Lapaš, s Katedre za međunarodno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu.
– S materijalno-pravnog aspekta čim postoji šteta, postoji i dužnost njezine naknade. Problem je što u međunarodnom pravu kad se suprotstavljene strane ne mogu sporazumjeti oko naknade, moraju se sporazumjeti o nadležnosti suda, arbitraže ili drugog foruma i tek nakon toga materijalno-pravni temelj za ratnu odštetu može biti ostvaren – obrazlaže Lapaš, a s obzirom na aktualnu političku klimu sasvim je jasno da Srbija na to ne pristaje.
Bez tog pristanka, pravne alternative nema. I Sporazum o normalizaciji obvezujući je međunarodni ugovor, ali provedba je također ovisna o bilateralnim odnosima. Svaka potpisnica može politički inzistirati pred UN-om ili EU na njegovoj provedbi, ali nema odredbe koja obvezuje na podvrgavanje nekom forumu, obrazlaže Lapaš. I srbijanski mediji svjesni su da Hrvatska može uvjetovati plaćanje ratne odštete u pregovorima oko ulaska Srbije u EU.
– Naravno, postoji ta mogućnost jer nema popisa danih uvjeta koje neka članica EU smije ili ne smije tražiti od druge države. To ima ograničenja u međunarodnom pravu, ali Slovenija je kod naših pristupnih pregovara postavljala uvjete s puno manje pravne osnove nego što bi bio uvjet o naknadi ratne štete – zaključuje Lapaš.
Teze o većem srbijanskom protuzahtjevu su iz političke sfere, a o spomenu NDH u tom kontekstu kaže:
– To je potpuno besmisleno. Ni po unutarnjem, a ni po, što je važnije, međunarodnom pravu, Hrvatska nije sljednica niti ima veze s tom međunarodnopravno nepostojećom državom.
S ovakvim bijednim političarima mi ćemo se ispričavati i plaćati odštete.