Grad Zagreb na svojim je službenim stranicama ovih dana izvijestio da je gradonačelnik Tomislav Tomašević otvorio izložbu velikoga splitskog slikara Emanuela Vidovića u Milanu. Objavljene su tu i neke fotografije na kojima se vide nasmiješeni muškarci u tamnim, poslovnim odijelima, a među njima, naravno, i zagrebački gradonačelnik. Na jednoj se fotografiji vide i članovi nekog neimenovanog KUD-a u slavonskim narodnim nošnjama, koji su, očito, nastupili na otvorenju. U nekoliko kratkih, krajnje birokratiziranih i protokolarnih rečenica navodi se gradonačelnikova zahvala organizatoru izložbe, Umjetničkom paviljonu iz Zagreba, na “novoj interpretaciji Vidovićevog djela u kojoj smo imali priliku uživati u Zagrebu i Splitu”. U toj službenoj objavi Grada Zagreba spominju se i hrvatski diplomati, među njima i veleposlanik i bivši ministar kulture Jasen Mesić te generalni konzul u Milanu Stjepan Ribić, ali i milanski čelnici koji su uveličali otvorenje Vidovićeve izložbe. Ali nigdje, baš nigdje se ne spominje autor izložbe, povjesničar umjetnosti i bivši dugogodišnji ravnatelj zagrebačke Moderne galerije Igor Zidić, najveći naš autoritet za Vidovića, koji je i osobno zaslužan za “novu interpretaciju Vidovićevog djela”, koju je spomenuo gradonačelnik Tomašević.
Zanimljivo, nigdje se, ali baš nigdje ne spominje (a i na fotografijama se ne vidi) ravnateljica zagrebačke Umjetničke galerije Jasminka Poklečki Stošić, najzaslužnija za ovu milansku izložbu koja je, gle čuda, i prva samostalna izložba tog umjetnika izvan granica Hrvatske (ako se ne računa Sarajevo). Zašto su gradski službenici izbjegli fotografirati ravnateljicu Umjetničkog paviljona koja se godinama borila za ovu milansku Vidovićevu izložbu i to u prestižnoj Galeriji d’Arte Moderna? I zašto su je izbjegli čak i spomenuti, kada je zbog njezina rada i njezinih sposobnosti gradonačelnik Tomašević došao u priliku da u prijestolnici Lombardije otvara izložbu splitskog umjetnika? Odgovor je jasan i krije se u nedavno provedenom natječaju za izbor novog čelnika, tj. čelnice Umjetničkog paviljona.
Nova gradska vlast očito nije bila zadovoljna dosadašnjim radom Jasminke Poklečki Stošić (koja se također kandidirala za novi mandat), pa je gradonačelnik na prijedlog Upravnog vijeća Umjetničkog paviljona na to mjesto postavio komparatisticu književnosti i historičarku umjetnosti Irenu Bekić. Na položaj je stupila 15. srpnja, dakle dva dana nakon otvorenja Vidovićeve izložbe u Milanu. Zagrebački gradonačelnik očito nije imao ni minimum džentlmenstva pa da u Milanu, ali onda i na stranicama Grada Zagreba, zahvali Jasminki Poklečki Stošić na Vidovićevoj izložbi u lombardskoj prijestolnici, gdje je splitski umjetnik izložio prvu sliku u životu. Pa mu je Milano premijerni grad. A mogao je gospođi Poklečki Stošić zahvaliti i na izložbi “Suvremeno hrvatsko slikarstvo između figuracije i apstrakcije” koja je 5. srpnja otvorena u Trstu, a čiji su autori sada već bivša ravnateljica Umjetničkog paviljona i ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti Branko Francheschi. Riječ je o nastavku suradnje Umjetničke galerije i tršćanskog Muzeja Revoltella, za koju je, ponovimo, zaslužna i Jasminka Poklečki Stošić. Ali, te zasluge očito nisu bile dovoljne da izbori novi ravnateljski mandat institucije kojoj je potres zatvorio vrata na duže staze. Pa je Umjetnički paviljon trenutno osuđen na improvizacije i na izložbe u tuđim prostorima ili na izlaganje u parku oko zgrade, što je Jasminka Poklečki Stošić odlično koordinirala.
Naravno da nova gradska vlast ima pravo na čelna mjesta zagrebačkih kulturnih institucija postavljati svoje ljude ili ljude po svom izboru. Ali, nije normalno da se ne zna kulturno i gospodski ophoditi s ljudima koji odlaze s ravnateljskih pozicija. Da ih napadno prešućuje ili preskače, kao što se to dogodilo u slučaju otvorenja Vidovićeve izložbe u Milanu. Čemu taj provincijski i ignorantski stav prema stručnjacima koji su se dokazali na svojim radnim mjestima, kao što se dokazala Jasminka Poklečki Stošić? I zašto je postalo normalno da se baš svaki, ali baš svaki natječaj za neko ravnateljsko mjesto u kulturnim institucijama pretvara u manji ili veći skandal? Iza kojega se onda vuku kojekakvi repovi, dolazi i do ostavki članova Upravnog vijeća, narušavaju se međuljudski odnosi i šire dezinformacije te umjesto reda, uspostavlja nered. Isti onaj nered koji zbog sveprisutnog smeća vlada na ulicama nekad belog Zagreb grada.
