Vodstvo Eurokaza oštro se obrušilo na Zakladu Kultura nova jer im je za ovu godinu odbijeno financiranje njihovih programa. Riječ je o Zakladi koja se financira iz igara na sreću, a trebala bi podržavati nezavisnu kulturnu scenu, koja je i bez pandemijskih rizika najugroženija u cijelom kulturnom sektoru. Tu je riječ o umjetnicima kojima se iz javnih sredstava ne plaća hladni pogon. Njima se u pravilu financiraju samo programi. Ako se radi o kazališnoj djelatnosti, onda država i lokalna vlast sufinanciraju samo pripremu kazališne premijere i to često u simboličnim iznosima. Kasnije izvedbe se ne financiraju. One ovise o ulaznicama što je u ovim vremenima ograničenja broja publike doista i više nego upitno.
Tako se nezavisna scena našla u zatvorenom krugu u kojemu bi Zaklada Kultura nova trebala imati sve veću ulogu. No, ljudi koji već desetljećima vode Eurokaz s puno su argumenata progovorili o praksi ocjenjivanja njihovih programa, a o kojima onda ovisi i buduće financiranje. Tako je redatelj i sveučilišni profesor Branko Brezovec eksplicitno izjavio da nitko iz Zaklade Kultura nova nije pogledao njihovu lanjsku uspješnicu, predstavu “Gilgameš” koja je prošloga rujna izvođena u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti i izazvala veliki interes publike, ali i pozitivne kritike onih kritičara koji su je uspjeli vidjeti. A kako će onda povjerenstvo Kulture nove reprezentativno procijeniti umjetničke domete Eurokaza ako nisu vidjeli njihov lanjski paradni uradak u kojem je briljirao hrvatski glumac s međunarodnom karijerom Zlatko Burić? I da li samo mehaničko ispunjavanje odgovora u javnim pozivima za dobivanje javnih financijskih sredstava na krajnje birokratizirana pitanja ima smisla, ako se kvaliteta umjetničkog proizvoda ne mjeri umjetničkim mjerilima?
Naravno, svi koji su dobivali novce od Europske unije za svoje projekte, znaju koliko je to zahtjevan posao u kojem nema prostora za grešku. Europskog novca ima puno, ali je do njega teško doći. U tom birokratskom labirintu, mnogi odlični umjetnici se ne snalaze i osuđeni su na propast. Sve je zahtjevnije i ispunjavati prijavnice za domaće javne natječaje. U pokušaju da se koliko je više moguće objektiviziraju kriteriji za dodjelu javnog novca, sve se češće poseže za uvođenjem bodovanja u ocjenjivanju nečijeg umjetničkog rada, što izaziva brojne nesporazume. Jer, umjetnost nije sport i ne može se mjeriti štopericama, pa čak niti onim koje imaju umjetničke porive. Mnogo je toga u umjetnosti fluidno i krajnje subjektivno, pa se stroga i isključiva bodovanja tu vrlo često pretvore u svoju suprotnost.
Nešto slično očito se desilo i u sporu Eurokaza i Zaklade Kultura nova. Na Eurokazu je netko odlučio trenirati strogoću i to baš u godini kada se kulturni sektor i dalje hrva s pandemijom koja je na uzmak natjerala brojne umjetnike i umjetničke organizacije diljem svijeta. Naravno, neće Eurokaz propasti zbog odluke Kulture nove i uskrate podrške od 90.000 kuna. Ali, tužno je da baš institucija koja je tu radi pomoći nezavisnoj kulturi, nema sluha za umjetničku organizaciju koja se odavno dokazala kao važan dio hrvatskog i europskog kulturnog života.
Nekako me ovaj Eurokazov slučaj podsjetio na višegodišnje nesporazume između uredništva časopisa Gordogan i Ministarstva kulture. Iako tu ima jako puno razlika, ima i jedna velika sličnost. A ta je da se financiranje uskraćuje kvalitetnom časopisu, bez obzira na formalne razloge s kojima se pokušava obraniti. Isto tako, Eurokazov obećavajući program za 2022. godinu Kultura nova je procijenila nedovoljno kvalitetnim, iako Eurokaz u proteklih osam godina otkada djeluje kao producentska kuća ovoj kulturi nudi kvalitetne i inovativne programe koji su u samom vrhu domaće kulturne produkcije. Odnos prema Gordoganu i Eurokazu zorno dokazuje da nešto nije u redu s vrednovanjem hrvatske kulture. Negdje postoji neki temeljni problem koji se mora rješiti u interesu svih kulturnih djelatnika, kojih nema malo i to hitno, jer kriza zbog pandemije sada traje već dvije godine i brojne su umjetničke egzistencije dodatno ugrožene.Zato se s još više pažnje i obzira moraju procjenjivati umjetnički programi o kojima i ovih dana odlučuju članovi brojnih kulturnih vijeća i povjerenstava. Naravno, i Eurokaz vjerojatno ima plan B, pa ako ih neće financirati Kultura nova, vjerojatno će im u susret izaći grad Zagreb ili Ministarstvo kulture i medija. Ali, nije u pitanju samo Eurokaz. U pitanju je vjerodostojnost natječaja za dobivanje javnih sredstava čiji su neki zahtjevi doista i logički i umjetnički potpuno upitni i neutemeljeni i s takvom bi se praksom, iako je vrlo često uvezena iz Bruxellesa, trebalo što prije prestati.
