Tridesetogodišnjica pada Berlinskog zida, a posebice intervju koji je tim povodom Der Spiegelu dala njemačka kancelarka Angela Merkel, koja je, za razliku od predsjednice Grabar-Kitarović, doista odrasla s one strane željezne zavjese, pokazala je kako i danas postoji podjela na dvije Njemačke, istočnu i zapadnu. Ne doduše u geografskom ili političkom smislu, ali u smislu razine ekonomske razvijenosti, a pogotovo u smislu razumijevanja nekadašnjeg života bivših “istočnjaka”.
Režim nekadašnjeg DDR-a bio je, bez ikakve sumnje, represivan, ali ne i bez svojih čari. Zapadni Nijemci još ne mogu shvatiti da na istoku, u “oazi komunističkog socijalizma”, nije sve bilo tako crno i sivo. Primanja su bila niska, nisu se vozili Mercedesi i Opeli, već Trabanti i Wartburzi, no život je imao svojih svijetlih strana.
Nitko se nije morao brinuti za posao, nije se morao brinuti hoće li prvog dobiti plaću jer mogućnost da tvrtka ode u bankrot bila je ravna nuli. Nitko nije morao strepjeti da će mu tvrtka biti gospodar života, da će ga šef zvati u bilo koje doba dana ili noći, nitko se nije morao brinuti na koji će način financirati školovanje svoje djece.
Uostalom, “istočnjaci” su nakon odlaska u mirovinu mogli i putovati na zapad jer tada više nisu bili neophodni “razvoju socijalističkog društva”. Svega se ovog danas sa sjetom sjećaju brojni Nijemci na istoku države, bar one starije generacije koje se danas bore za preživljavanje i opstanak na tržištu.
Sve ovo pokazuje da i Njemačka, najrazvijenija zemlja Europe, dijeli isti sindrom s nizom nekadašnjih komunističkih ili socijalističkih zemalja, sindrom nostalgije. U Hrvatskoj je to sindrom jugonostalgije, gdje je “sve bilo bolje”, bar u očima onih umirovljenika koji danas kopaju po smeću ili radnika koji štrajkovima traže plaće. Čak i u Rumunjskoj ima cijeli niz nostalgičara koji sa sjetom misle o komunizmu iako je u to vrijeme Ceauşescuov režim bio jedan od najnehumanijih na planetu. I nije stoga čudno što dio istočnih Nijemaca s nostalgijom razmišlja o prošlim, svršenim vremenima. Iako, realno, to vrijeme nipošto nije bilo bolje nego današnje.
Ma čekaj malo! Ako umirovljenici i radnici u Hrvatskoj s nostalgijom gledaju na Jugu, tko su onda oni ostali kojima Juga ne fali. Umirovljenika je više od milijun, radnika oko 2,5 milijuna. Tko pripada onom ostatku i kako to da su na vlasti oni koji su sretni da Juge više nema?