U društvu u kojem se neprestano govori o reformi obrazovanja kao vidu brige za djecu, vlada šutnja o tome da su djeca krivnjom roditelja, ali i škola koje zanemaruju odgojnu funkciju bezosjećajnija, sklona vršnjačkom nasilju, izrugivanju, isključivanju druge djece iz igre i druženja. Barem svako četvrto dijete je, prema istraživanjima, žrtva vršnjačkog nasilja, najčešće u dobi od 10 do 14 godina. U nizu škola stvarnost je takva da djeca neće reći djetetu koje je izostalo iz škole zbog bolesti zadaću, dobro znajući da nenapisana zadaća znači minus u dnevniku, a više ih donosi i jedinicu.
Rivalstvo zbog ocjena
Mnogi roditelji žale se da kad im dijete zamoli zadaću preko Vibera ili WhatsAppa da ga djeca iz razreda ignoriraju ili pak satima čeka odgovor iako vidi da su svi pročitali poruku. Da ne govorimo o izrugivanju djece zbog nemarkirane odjeće, verbalne agresije licem u lice ili preko društvenih mreža “da je ružno, glupo, luzer(ica)”. Dječji psihijatar Nenad Jakušić ističe da se mnogi roditelji danas ponašaju u stilu da je bolje da im je dijete nasilno, nego da bude žrtva kao da ne postoji ništa između, kao da nije najbolja ravnoteža – odgoj djeteta, koje neće biti ni žrtva, ni nasilnik, nego dobar čovjek. Kao voditelj Centra za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladeži u zagrebačkoj Klaićevoj bolnici upoznat je sa stanjem u školama i među djecom.
– Danas se u školi često događa isključivanje djece iz igre i druženja, pa se stvaraju grupice djece po imovinskom statusu, izgledu, po tome kako tko kotira u razredu i kako se odijeva, ali i po ocjenama. Djeca puno puta ne žele posuditi bilježnice djeci iz razreda kad nisu bila u školi ili se prave da ne znaju zadaću. Najčešće se to događa u višim razredima osnovne škole i srednjoj. Kako su ocjene u školi najvažnije zbog suparništva, ima i zluradosti među djecom koja se vesele neuspjehu drugog. A škole baš briga za to i kako se djeca osjećaju jer je glavno da provedu svoj nastavni program. Ima, naravno, dobrih školi s manjim razredima koji na vrijeme reagiraju prije nego dođe do bullyinga – kaže Jakušić. Djeca su si, slaže se, prije više pomagala jer nije bilo negativne kompetitivnosti. A djeca koja ne žele reći zadaću, koja su odgojena tako da je najvažnije da je njima dobro i da ih baš briga za druge takva će ostati i kao ljudi. Psihologinja, prof. dr. Mirjana Nazor, ističe da se zanemaruje da je škola prije svega odgojno-obrazovna institucija, a danas su fetiš ocjene, a ne odgoj.
“To nas se ne tiče...”
– Škole, osobito osnovne, pretvorili smo u tvornice koja produciraju nerealan broj odlikaša. Između djece se stvara nezdravo rivalstvo jer “ako i ja i on imamo petice, onda mi je opasan konkurent i bolje je da ima lošije ocjene i da mu ne kažem zadaću”. Djeca su kolateralne žrtve naše gluposti jer ih ne odgajamo da budu dobri ljudi. Nestao je međuvršnjački odnos suradnje i pomaganja, djevojčice su sklonije psihičkom nasilju i puno veći majstori u tome da izoliraju i šire glasine o nekoj djevojčici i ne pozovu je na druženje, a dečki skloniji tučnjavi. Odgoj je nestao iz vidokruga roditelja i učitelja – kaže Nazor.
Dr. Josip Burušić iz Instituta Ivo Pilar ističe da, na našu veliku žalost, škola može biti samo nešto bolja ili nešto lošija od općeg okruženja u kojem se nalazi.
– Kad govorimo o odgojnoj strani škole, u neraskidivoj simbiozi škole i okruženja leži većina problema. Vrijednosti rada, solidarnosti, brige za druge, poštenja, snošljivosti i tolerancije prema drugačijima malo se cijene u društvu. Zahtjevna je uloga nastavnika, koji bi trebali pomoći učenicima da usvoje ispravne vrijednosti. Velik dio nastavnika to čini, no obrazovna stvarnost govori da u školama dobar dio njih primjenjuje načelo “to me se previše ne tiče – učenik ima svoje roditelje” – kaže Burušić. U vremenu programiranja, produciranja, inoviranja, patentiranja, rješavanja problema i obilnog javnog komuniciranja, što su zahtjevi koji se stavljaju pred školu, nastavnike i učenike, vrijeme je, zaključuje, da se iznova ponavlja da je presudno biti i ostati čovjek.
>> Cyberbullying, sexting, phishing i grooming vrebaju na vašu djecu iz računala, mobitela i tableta
>> Ika Ferrer Gotić: Moju djecu rasistički vrijeđaju punih 6 godina
Zato što ne osjećaju dovoljno istinske ljubavi kod kuće i oko sebe. A istinska ljubav nije popuštanje u svemu nego razumno postavljanje ograničenja. Pored toga nema ni istinske ljubavi u onom najosnovnijem shvaćanju te riječi jer su nogi roditelji toliko danas sebični i okrenuti sebi da im je dijete prije objekt posjedovanja nego živo biće koje vole. Taj stav prema djetetu gradi se od početka, a kako na dijete mogu gledati kao na živo biće ljudi odgojeni na uvjerenju da ga smiju pobaciti i da ga smiju dobiti u neljudskom postupku oplodnje in-vitro? Također djeca sama nemaju dovoljno sućuti jer ih se štiti od svega kao da su pod staklenim zvonom - ako nešto žele imati odmah to dobiju, ako imaju neki problem (češće "problem") on se odmah mora riješiti da ne bi imalo trpjeli (i to ne zato što je roditeljima stalo da ne trpe nego zato da skinu njihovu dernjavu i zahtjeve sebi što prije s vrata kako bi se što prije mogli posvetiti ponovno samima sebi). A oni koji sami nisu iskusili osujećenje i trpnju i koji ne znaju što to znači ne mogu imati sućuti za druge.