Čak i dobro upućeni u povijesna zbivanja poprilično se iznenade kada saznaju da su četnici najveći pokolj Hrvata počinili u Rami. Ta pitoma i plodna bosanska dolina, koju su šezdesetih godina komunističke vlasti potopile zbog gradnje umjetnog jezera, nalazi se na granici s Hercegovinom, a isključivo je naseljena Hrvatima i Bošnjacima. I onda su u listopadu 1942. godine došli Talijani i njihova pratnja četnici koji su za tri dana ubili i zaklali oko 900 ljudi. Još se ne zna točan broj jer su se o tom pokolju za vrijeme komunizma saznanja prenosila samo obiteljskom predajom. Nije bilo ozbiljnih istraživanja sve do pada željezne zavjese kada su tamošnji franjevci iz čuvenog samostana Rama-Šćit počeli otvarati tu bolnu i neistraženu temu.
Već 1990. godine održana je prva komemoracija žrtvama četničkog pokolja. Ramljaci su odmah pokrenuli i akciju podizanja spomenika. U perivoju franjevačkog samostana na Šćitu podignut je Ramski križ - spomenik posvećen svim stradalim Hrvatima ramskog kraja u zadnja dva rata. Da bi rasvijetlili što se točno događalo tog kobnog listopada 1942. godine ramski fratri su 2012. godine organizirali znanstveni skup. O događajima su, među inima, govorili fra Stjepan Lovrić, Ivo i Slavko Goldstein i politolog Nezuk Ćurak. Sva ta izlaganja, kao i svjedočanstva Ramljaka koji su preživjeli četnički pogrom, skupljena su u knjigu “Rama 1942.” koja je početkom ožujka ove godine predstavljena javnosti. U knjizi se nalazi i tekst Ive Banca koji je objavio 2002. godine u povodu 60. obljetnice partizanskog paljenja crkve na Šćitu
Zavarale ih prethodnice
O bolnom iskustvu razgovarao sam s dr. Ivanom Markešićem i Božom Mišurom, uglednim zagrebačkim Ramljacima koji su zajedno s ramskim fratrima zdušno radili na toj knjizi. Ističu da je sjećanje sastavni dio kolektivnog i osobnog identiteta, ali i da se svako sjećanje treba temeljiti na činjenicama i istini.
Ako sjećanje nije istinoljubivo i potkrijepljeno činjenicama, ono će se pretvoriti u mit, u opasnu zloporabu povijesnih okolnosti. Oni su i osobno zainteresirani da se otkrije istina o četničkom pokolju jer su im tamo zaklani djed i stric. Objašnjavaju kako su istočnohercegovački i crnogorski četnici došli u Ramu preko Nevesinja i Mostara kao pratnja talijanskoj vojsci koja je krenula u borbu protiv partizana. Partizani su otišli iz Prozora, a ustaške jedinice koje su bile smještene u Mostaru uopće nisu reagirale. Bio je otvoren put prema zločinu. Zanimljivo je da su četnici stigli u Mostar vlakom i dalje nastavili prema Rami. Talijani su držali gradić Prozor, dok su četnici operirali po okolnim selima.O četničkom pogromu Ivo Goldstein detaljno piše u studiji koja zauzima središnji dio knjige. Citira partizanska izvješća u kojima se tvrdi da su četnici ubijali sve Hrvate, dok su Bošnjake djelomično i poštedjeli. Zato su pljačkali sve odreda. Spirala nasilja - pljačka, silovanja, palež, potaknuta vjerojatno i velikim dozama alkohola pridonijele su da sve kočnice ljudskosti dodatno popuste, piše Goldstein. Kada znamo da u to vrijem nije bilo medija i drugih mehanizama koji krajnje nehumane odnose kao što je rat drže pod kakvom takvom kontrolom, onda možemo samo zamisliti kakav je to bio đavolji ples.
No nisu čak ni svi četnici željeli samo klanje i ubijanje. Preživjeli svjedoče da su ih pokušali zaštititi ili im sugerirati da pobjegnu. Posebno ističu kako je jedini Srbin koji je živio u šćitskoj općini, lugar Živko Ivezić, primio brojne Hrvate i stao pred četnike i rekao im da samo preko njega mrtvog mogu proći.Ivo Goldstein je pokušao odgovoriti na pitanje zašto je hrvatsko i bošnjačko stanovništvo čekalo svoje krvnike u kućama. Nije moguće da Ramljaci, piše Goldstein, nisu znali za četnike i ustaše i njihova zlodjela, morali su slutiti da bi se četnici mogli osvećivati i zbog ustaških zločina, ali su ih od mogućeg otpora i bijega odagnale četničke najave da će paliti i pljačkati domaćinstva koja su napuštena. - Ljudi nisu bježali, iako ih je bilo strah, ni stoga što u takvim prilikama postoji, već se mnogo puta pokazalo, mnogo samozavaravanja - neće nam se ništa dogoditi, nećemo bježati u nepoznato. Dodatnu im je sigurnost ulijevala činjenica da četničkim jedinicama zapravo zapovijedaju Talijani. Smatrali su, gotovo su bili sigurni, da će talijanska vojska spriječiti četnike u provedbi njihovih zločinačkih planova, zaključuje Goldstein.Dr. Ivan Markešić se prisjeća kazivanja svoga oca koji je preživio masakr.
Govorio je da su “znali da dolazi vojska, da je ta vojska u pratnji Talijana, a Talijani su iz Italije, tamo je Rim, u Rimu je papa. Mi smo kršćani, nismo nikome zla nanijeli. Nama neće ništa učiniti”. Pokazalo se da su sve krivo mislili. Zavarale su ih i prve četničke grupe koje su bile umjerenije i koje su ih nagovarale da nitko ne bježi te da se ništa neće dogoditi onima koje nađu pored svoje kuće. Bojali su se da će im netko zapaliti kuće ako pobjegnu u šumu. To je bilo fatalno. Markešić prepričava pjesmu iz djetinjstva koja oslikava dramu Ramljaka.“Biganova majka ne plakala, Stojanova i plakala i kukala”, a to znači da se onaj tko bježi može spasiti, dok će Stojani (dakle oni koji ostanu) poginuti i njihova će majka stoga kukati. Dok su Hrvati oplakivali svoje žrtve, četnici su slali slavodobitne depeše đeneralu Draži Mihailoviću.- U operacijama Prozor zaklano je više od 2000 Šokaca i Muslimana. Vojnici su se vratili oduševljeni, napisao je četnički zapovjednik svome đeneralu. Gvardijan samostana na Šćitu fra Tomislav Brković jedan je od najzaslužnijih što je istina o četničkim zločinima u Rami postala dostupna široj javnosti. Koliko hrvatska javnost uopće zna o toj tragediji?
Ubijeno 1366 Ramljaka
Fra Tomislav kaže da možda sve do naših vremena i nije za to znala uopće ili nije znala dovoljno. Na prisilnu šutnju prošlog režima odgovaralo se, a i danas se tako najčešće čini, paušalnom žrtveničkom jadikovkom, dakle bez znanstvenih istraživanja. Ramski su se franjevci zadnjih dvadesetak godina trudili da ta činjenica postane poznata i ispravno valorizirana. Fra Tomislav ističe da najveća zasluga pripada ramskim franjevcima i nekolicini Ramljaka koji su tu ideju svestrano podržavali i pomogli da se realizira. O stradanju Hrvata i Bošnjaka u Rami od četnika, a pogotovo od partizana, ostalo je samo sjećanje u dušama potlačenog svijeta. Stoga je svima ostao u sjećanju trenutak kada su početkom devedesetih pod misom, koju je predvodio tadašnji provincijal fra Luka Markešić, pročitana imena svih poginulih za vrijeme rata do kojih se uspjelo doći, tada 1366 ubijenih. Fra Tomislav kaže da je ramski puk mirno stojeći saslušao dugi niz imena. Čuli su se uzdasi, brisane su suze, a starice su šaputale unucima na uho: - Sad su spomenuli tvoga dida!Kako ništa kod Hrvata ne može proći bez prijepora, tako nije prošlo ni tiskanje ove knjige. Nekima je zasmetalo što se kao autor pojavljuje Ivo Goldstein. Fra Tomislav kaže da su mu poznati takvi prigovori. Najčešće su izvučeni iz konteksta. Ivu Goldsteina smatra važnim hrvatskim povjesničarom.- Njegova stajališta o Bosni i franjevcima nama su velikim dijelom prihvatljiva jer se baziraju na dokumentima i argumentima.
Naravno, uvažavamo i druge povjesničare koji o ovim pitanjima razmišljaju objektivno i dobronamjerno, iako se ne slažu u nekim stvarima s Goldsteinom i time otvaraju nužne znanstvene rasprave, a ne etiketiraju nekoga zbog njegova podrijetla. Ivo Goldstein je zasad napisao najiscrpniji tekst o stradanju Ramljaka od četnika i vremenu Drugog svjetskog rata. Neki Ramljaci, koji žive u Zagrebu, nakon objavljivanja knjige Rama 1942. čak su išli dotle i pozivali određene novinare da, kako su pisali, „dadu osvrt na fratarsku sramotu“ zbog teksta Ive Goldsteina, kaže fra Tomislav koji je ovim odgovorom otvorio i “vječnu temu” sukoba bosanskih i hercegovačkih franjevaca. Ne bježi od činjenice da postoje očigledne razlike kad je riječ o državi BiH. Bosanski franjevci BiH smatraju svojom domovinom i državom, dok veliki dio hercegovačkih franjevaca još sanja o Hercegovini kao dijelu hrvatske države ili hoće neki samodovoljni zatvoreni teritorij.- Njima su važni Hrvati koji žive u Hercegovini, dok ostale Hrvate u BiH drže nevažnim ili čak manjkavim Hrvatima. Izgleda da pritom nije riječ ni o hrvatskom nacionalizmu, nego o jednoj regionalnoj sebičnosti koja se pokriva hrvatstvom, i to “uzorom” hrvatstva, zaključuje gvardijan samostana Rama-Šćit fra Tomislav.
nemojte to pisati..mogli bi uvrijediti pupovca i sl "hrvatine"..