Hrvatska je obiteljima žrtava ratnih zločina gospićke skupine isplatila oko 2,3 milijuna kuna odštete, a na Koranskome mostu 11,6 milijuna kuna i sada taj novac država regresno potražuje od osuđenih branitelja. A tko će platiti odštetu obiteljima žrtava na Ovčari, u Vukovaru, Škabrnji i diljem Hrvatske gdje su počinitelji pripadnici JNA i njima pridruženi pripadnici paravojnih postrojbi iz Srbije, ili logorašima zlostavljanim u srbijanskim logorima. Bilo je neorganiziranih pokušaja traženja odštete na srbijanskim sudovima, ali u nekim slučajevima i 15 godina rasprava nije zakazivana, a u nekima su tužbe odbačene.
Odbačene tužbe u RH
Odvjetnik dr. sc. Šime Savić u desetak slučajeva odlučio je Srbiju tužiti pred našim sudovima. I tužbe su mu odbačene, dakle nisu ni razmatrane jer da strane države, pa ni Srbija, ne mogu biti stranke pred našim sudovima. Zagrebački i splitski sud pozvali su se na članak 26. Zakona o parničnom postupku, po kojem u slučaju kad je tužena strana država važe pravila međunarodnog prava, i to običajnog, po kojem strane države imaju imunitet pred sudovima druge države. Ali dr. Savić ima argumentaciju, i to s pravnog gledišta rekli bismo “kopernikansku”, koju je iznio u reviziji Vrhovnom sudu, a u slučaju odbacivanja za svaki slučaj podnio je i ustavnu tužbu kako ne bi propustio rokove.
U jednom od tih slučajeva Srbija je tužena radi plaćanja odštete dvojici naših državljana čiji je otac zarobljen u vukovarskoj bolnici i strijeljan na Ovčari. U drugom, bivši logoraš i ratni vojni invalid traži 376.000 kuna odštete od Srbije. Dr. Savić se poziva na važnu rečenicu iz presude Međunarodnog suda u Haagu, objavljene 2015. u povodu tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid, kad je uz ocjenu da se radi o ratnom zločinu jasno poručeno: “Sud ohrabruje obje strane da žrtvama pruže reparacije.” Međutim, poznato je da Srbija nakon agresije na Hrvatsku nije priznala i isplatila ratnu štetu Hrvatskoj i osobama koje su trpjele (ne)imovinsku štetu. U Srbiji nije donesena ni jedna presuda kojom bi se obiteljima stradalih dosudila odšteta. Rasprave se ne zakazuju, postupci se odugovlače...
Odvjetnik Savić smatra da u međunarodnom običajnom pravu nema prepreke tužbi jedne države pred sudom druge države niti postoji hrvatski propis koji tomu stoji na putu. Doduše, i sam kaže kako je točno da postoji međunarodni običaj da se jedna država ne pojavljuje kao stranka na sudovima druge države, ali kad je riječ o državama među kojima postoji odnos povjerenja u zakonitost i pravičnost njihovih pravnih sustava, kao recimo Nizozemske i Belgije, ili Francuske, Njemačke, Italije... Ali to ne vrijedi u slučaju Srbije koja ne priznaje ratnu štetu niti je spremna dosuditi naknadu štete čak ni žrtvama ratnog zločina utvrđenog pred međunarodnim sudom.
Video - Vukovarski vodotoranj bio je pogođen s više od 600 neprijateljskih projektila i postao simbol stradanja i otpora grada
Zato se ne može međunarodno običajno pravo i pravilo o imunitetu jedne države pred sudovima druge odnositi i na Srbiju koja negira zločine i odbija priznati i isplatiti odštetu žrtvama, zaključuje dr. Savić. Pa to argumentira primjerom kad je washingtonski sudac Richard J. Leon američkom novinaru iranskog podrijetla Jasonu Rezaianu i njegovoj obitelji dosudio odštetu od 180 milijuna USD protiv Irana jer su ga 544 dana držali u zatočeništvu, maltretirali i mučili pod tajnom optužbom za špijunažu. AP je prenio kako je tužba uručena Iranu preko švicarskog veleposlanstva u Teheranu, koje se skrbi o američkim interesima u toj zemlji.
Iz toga proizlazi da se međunarodni imunitet ne može primjenjivati na države koje postupaju suprotno svim pravilima i običajima međunarodnog prava te odbijaju ispuniti uobičajenu međunarodnu praksu i pravila o odšteti žrtvama. Tako se Srbija nije udostojila ni odgovoriti na tužbeni zahtjev podnositelja, dok istodobno, inzistirajući na tzv. univerzalnoj nadležnosti, sude građanima Hrvatske i za njima raspisuju tjeralice za događaje koji su se dogodili na području Hrvatske.
Za razliku od Srbije, sudovi u Crnoj Gori rješavaju i usvajaju tužbene zahtjeve protiv Crne Gore. Tako je jedan logoraš iz Hrvatske još 2010. dobio 30.000 eura odštete jer je u Crnoj Gori kao civil bio zatočenik logora vojske bivše SRJ u kojoj je tada bila i Crna Gora. I oni imaju zakonsku odredbu o odgovornosti države za štetu koju nezakonitim i nepravilnim radom učini tijelo državne uprave pa se na tomu temelji i odgovornost za (ne)djela tadašnje vojske SRJ na teritoriju Crne Gore, koja je bez razloga uhitila tužitelja.
Jednaka sudska praksa
U povodu jednog od Savićevih zahtjeva, Općinski građanski sud u Zagrebu zatražio je i mišljenje Ministarstva pravosuđa o nadležnosti sudova u takvim i sličnim predmetima temeljem članka 26. ZPP-a koje je uzvratilo da “odluku o sudskom imunitetu strane države treba donijeti sud u svakom pojedinačnom slučaju pa tako i u ovom, nakon ocjene svih relevantnih činjenica...”.
Još je dodano: “Konačno, smatramo da bi se radi ujednačavanja sudske prakse u pogledu sudskog imuniteta strane države o tom običaju trebao očitovati i Vrhovni sud RH čija je ustavna i zakonska ovlast osiguranje jedinstvene primjena zakona te razmatranja aktualnih pitanja sudske prakse”.
U ustavnoj tužbi obrazlaže se za koja su sve ustavna prava tužitelju uskraćeni u sporovima protiv Srbije, jednakost svih pred zakonom, pravo pristupa sudu, vladavina prava... Na pitanje što bi s presudom hrvatskog suda protiv Srbije Savić uzvraća: “Neka oni to dosude, moja je briga kako ću to ovršiti!”
Video: Domovinski rat - Pad Petrinje i priprema napada na Zagreb
Tko su suci u "hrvatskim" sudovima? Nastavimo li ovakvom praksom za 20 godina će Srbija od Hrvatske dobiti ratnu odštetu a Šljivančaninova obitelj odštetu za duševne boli!