Ništa nije lažnije i neodgovornije od teza političara koji pokušavaju minorizirati gubitak 10 posto hrvatskog stanovništva u proteklom desetljeću pa uzroke iseljavanja mladih ljudi i cijelih obitelji iz Hrvatske isključivo svode na slobodu kretanja u Europskoj uniji. Zbog slobode kretanja iz svojih država ne odlaze masovno Slovenci, Austrijanci, Česi, Slovaci, Danci, Šveđani, Nijemci... nego baš hrvatski građani.
U EU samo Hrvatska, Bugarska, Rumunjska i Latvija imaju više umrlih od rođenih i veći broj iseljenih od useljenih i s tom smo činjenicom ušli i u 2023. godinu. To što je do kraja listopada 2022. godine izdano više od 100 tisuća radnih dozvola stranim radnicima nije neki uspjeh jer u Hrvatsku ne hrle strani studenti ni obrazovaniji useljenici kao u zapadne zemlje, već jeftina, uglavnom nekvalificirana radna snaga, na kojoj pojedinačno profitiraju poslodavci, a ne država.
Ukratko, dolazi nam sirotinja veća od naše da bi radila za iznos manji od prosječne hrvatske plaće u građevini, poljoprivredi i uslužnim djelatnostima na kojima se ne može temeljiti razvoj zemlje. Možda ćemo ove godine trebati uvesti i 200 tisuća radnika koji će pristati biti nagurani u barake u nadi da će nešto zaraditi za svoje obitelji, ali što ova država i prosječni građani imaju od toga?
Jeftina radna snaga s nikakvim ili minimalnim doprinosima ne puni proračun, niti će ovdje trošiti svoj teško zarađeni novac. S druge strane, uvoz takve radne snage nužno ruši cijenu rada u Hrvatskoj i omogućuje zadržavanje statusa quo na neuređenom tržištu rada na kojem je po mnogim poslodavcima, primjerice u uslužnim djelatnostima, još uvijek normalno da radnici rade po 10, 12 sati dnevno, da im se ne plaća rad vikendom ni prekovremeni sati, već minimalac, ako su uopće prijavljeni, a ostatak dobiju na ruke.
Žalosno je da su u 2022. inspektori rada u jadranskim županijama u gotovo svakom drugom nadzoru prošlog ljeta utvrdili prekršaje, koji se uglavnom odnose na neprijavljeni rad radnika. "Kultura" neplaćanja poreza, nažalost, hrvatska je jača strana. U nadzoru fiskalizacije kod čak 52 posto poreznih obveznika na obali i u Zagrebu porezni inspektori našli su nepravilnosti. Jesmo li toliko htjeli ovu državu samo zato da je možemo potkradati i varati od dna do vrha i pritom mahati zastavama i hvalisati se lažnim patriotizmom? To ne ide jedno s drugim.
Neuređeno tržište rada i javne i državne institucije koje nisu servis građanima i u kojima ključ za zapošljavanje i napredovanje nisu isključivo meritokratska načela, te sustav u kojem polovina građana u ime solidarnosti uredno plaća poreze i doprinose, a ostali samo gledaju kako će prevariti državu i sugrađane tjera mlade ljude iz ove zemlje.
Stoga je jedan od ključnih demografskih izazova u 2023. prije svega zaustaviti iseljavanje hrvatskih građana i mijenjati društveno-ekonomske okolnosti koje dovode do iseljavanja. To neće biti moguće bez reformi na svim razinama i bez ispravljanja navedenih nepravdi te stvaranja uvjeta u kojima će si mladi moći od svog rada osigurati pristojnu egzistenciju i planirati obitelji, a neće morati povlačiti veze da bi na vrijeme dobili javnu uslugu.
Teško će u ovoj zemlji biti zadržati ljude s prosječnom plaćom od 1000 eura u situaciji visoke inflacije i podivljalih cijena nekretnina dok svjedoče gomilanju društvenih nepravdi. Uostalom, istraživanje koje su znanstvenici Krešimir Peračković, Geran-Marko Miletić i Mateo Žanić s Instituta Ivo Pilar proveli krajem 2021. među mladima iz Vukovarsko-srijemske županije, koja je inače u proteklom desetljeću rekorder s gubitkom petine svog stanovništva, pokazalo je da trećina njih želi otići u inozemstvo prije svega zbog većih plaća, teškoće nalaženja adekvatnog posla u mjestu boravka, boljih usluga vani i zaposlenja prema izboru, te boljih šansi za vlastito i obrazovanje djece.
Možemo mi ignorirati nezadovoljstvo mladih i poželjeti im sretan put, ali na kraju ćemo mi koji ovdje ostajemo biti gubitnici zbog njihova odlaska. Ili to već jesmo. Prvi će cijenu platiti prosječni građani, a onda će na red doći i ostali. I istraživanja među iseljenicima iz novog vala pokazuju da se oni ne namjeravaju vratiti dok se u ovoj državi ne promijene društveno-ekonomske okolnosti koje su ih i otjerale vani. Porazno je da je Hrvatska od 2013. izgubila gotovo 55 tisuća učenika u osnovnim i srednjim školama, a 2022. imala je najmanji broj rođenih u svojoj povijesti, manje od 35 tisuća, kako je na temelju podataka Državnog zavoda za statistiku za prvih devet mjeseci procijenio demograf prof. Nenad Pokos.
Sve će to u sljedećim godinama doći na naplatu i zaposlenima u obrazovnom sustavu. Teško će se izbjeći višak nastavničkog kadra, ali i onog na fakultetima na kojima je već sada više upisnih mjesta nego studenata. A kako nijedno hrvatsko sveučilište nije među 1000 najboljih na svijetu prema Timesovoj listi, ne možemo računati na to da ćemo privlačiti strane studente.
Zapadne zemlje znaju što rade kada na svoja sveučilišta privlače mlade iz ostatka EU s mizernim školarinama i stipendijama. No njihova sveučilišta nisu zastarjela i nemaju neatraktivne programe, nego su okrenuta prema studentima i modernim istraživanjima u skladu s vremenom. Hrvatskoj u demografskom smislu neće pomoći sitniš – veće rodiljne i roditeljske naknade, ni kratkoročno subvencioniranje stanova za mlade, tim više što se najmanje tih subvencija iskoristi u nerazvijenim dijelovima zemlje.
Neće joj pomoći ni neselektivni uvoz 200 tisuća slabo plaćenih stranih radnika po nahođenju poslodavaca, nego veća uređenost društva i države te cjelovita populacijska politika kakvu imaju primjerice Švedska ili Francuska koje je dosljedno provode bez obzira na to tko bio na vlasti. Jesmo li za to spremni u 2023., a da opet ne slušamo samo predizborne floskule i obećanja prije redovnih parlamentarnih izbora 2024. i minoriziranje problema iseljavanja ne priznajući stvarne uzroke zbog kojih ljudi masovno odlaze.
Iako su sve županije uključujući i Grad Zagreb u proteklom desetljeću prema rezultatima popisa stanovništva zabilježile pad broja stanovnika, porazno je da su Vukovarsko-srijemska i Sisačko-moslavačka županija izgubile petinu svog stanovništva, Požeško-slavonska i Brodsko-posavska 18 posto, Virovitičko-podravska 17, a Osječko-baranjska županija u apsolutnom broju izgubila je najviše stanovnika, njih 47 tisuća, iako je u postocima izgubila 15,4 posto stanovništva.
Ne odlaze ljudi samo iz slavonskih županija, najviše pogođenih iseljavanjem, nego čak i iz velikih gradova poput Rijeke, koja je među županijskim središtima rekorder s najmanjim udjelom djece do 14 godina od svega njih 11,54 posto. Nedavno smo posredno svjedočili riječima jedne riječke pedijatrice koja je rezignirano izjavila da joj sve više obitelji s malom djecom uzima kartone iz ordinacije jer se sele u inozemstvo.
Hrvatska koja se sa svega 3 milijuna i 871 tisuću stanovnika ubraja među najstarije nacije svijeta nema više vremena za nečinjenje. Nastavi li se sve po starom u ovoj zemlji, od načina upravljanja vladajućih i jalovih rasprava oporbe do starih modela poslovanja tajkuna i tajkunčića, potkradanja vlastite države u čemu sudjeluju moćnici kao i dobar dio građana te netransparentnog rada institucija koje nisu servis građanima u punom smislu te riječi, Hrvatska nema budućnosti.
Ostane li neuređena s gotovo četvrtinom starijih od 65 i više godina, kojih će ovim tempom do 2030. biti trećina, i sa samo 14, 3 posto djece do 14 godina, čak ako ih sve i zadržimo, ova zemlja jedino može biti nečija kolonija u kojoj će u tuđe ruke šutke pasti i zemlja i šume i voda, a prostor uz obalu pretvorit će se u "second home" imućnijih europskih umirovljenika.
Baš je na to potonje prije gotovo deset godina upozorio profesor geografije i demografije Ivo Nejašmić u članku "Kamo ide Hrvatska? Buduće demografske promjene i neke njihove posljedice", navodeći da će naša zemlja, a prije svega njezina obala, vjerojatno postati drugi dom za znatan broj europskih umirovljenika, a da će se do 2050. gotovo udvostručiti udio troškova za mirovine i zdravstvenu skrb o starome stanovništvu, o kojem se u zemlji staraca neće imati tko brinuti.
Ali koja je to vlast i oporba ikada ozbiljno poslušala upozorenja demografa jer političari koji nisu i državnici s velikim D svjesni su da donošenje i dosljedno provođenje populacijske politike, za čije rezultate treba nekoliko mandata, ne donosi političke poene. Može li se u 2023. godini na hrvatskoj političkoj sceni pojaviti političar ili stranka koja je spremna suočiti se s demografskim izazovima i njihovo rješavanje tretirati kao nacionalni prioritet? U nadi je spas. Unatoč svemu.
>> VIDEO Hrvatska pošta ima važnu obavijest za građane oko zamjena kuna u eure
